Miodrag Pavlović "tiho živio - tiho i otišao"

Rođen je u Novom Sadu. Osnovnu i srednju školu završio je u B­eo­gradu, kao i Medicinski fakultet, koji je studirao od 1947. do 1954. Prvu zbirku – „87 pesama” – objavio je 1952. Ova pjesnička knjiga smatra se prekretnicom u novijoj srpskoj poeziji i ona je u potpunosti opredijelila dalji životni put Miodraga Pavlovića.

Bio je izvanredan poznavalac srpske i evropske poezije, sjajan esejista. Јedan od najuticajnijih pjesnika poslijeratne srpske književnosti. Njegova poezija i eseji objavljeni su na svim evropskim jezicima i nekoliko orijentalnih. Djela su mu naročito prevođena na njemački jezik i vrlo visoko ocjenjivana u najuglednijim njemačkim listovima. Zastupljen je u prvoj antologiji moderne srpske poezije na njemačkom jeziku, koja je izašla 2004. Ova antologija – „Pesma pomera brda”, dobila je naslov prema jednom stihu Miodraga Pavlovića. Antologija sadrži 260 pesama, od 82 autora. Godine 1960. postao je dramaturg u Narodnom pozorištu u Beogradu. Radio je dvanaest godina kao urednik u izdavačkom preduzeću „Prosveta”. Dobitnik je najvećih srpskih i evropskih nagrada.

Njegova najznačajnija djela su zbirke: „87 pesama” (1952), „Stub sećanja” (1953), „Hododarje” (1971), „Ulazak u Kremonu” (1989), „Kosmologija profanata” (1990), „S Hristom netremice” (2001), romani: „Drugi dolazak” (2000) i „Afroditina uvala”. Autor je više knjiga eseja. Priredio je nekoliko antologija poezije, među kojima je najznačajnija „Antologija srpskog pesništva od XIII do XX veka”. Ova antologija je ponovo vratila na poetsku scenu neke zaboravljene pisce.

Živio je na relaciji Tutlingen–Beograd. U posljednje vrijeme je sve rjeđe dolazio, povukao se iz javnog života, kažu da je posljednjih dana odbijao i hranu da uzima. Njegovi prijatelji tvrde da je želio da bude kremiran i sahranjen u Beogradu.
 
Tiho živio – tiho i otišao
 
Milovan Danojlić:Napustio nas je jedan od graditelja ljepote i dostojanstva književne umjetnosti 20. vijeka. Miodrag Pavlović se pojavio među predvodnicima otvaranja naše poezije, i kulture uopšte, prema velikom svijetu, u času kada se za to, pored dara i zvanja, tražila i izvjesna hrabrost. Јedna od najumnijih naših glava, modernista s osloncem u nacionalnoj tradiciji, kao pjesnik, esejista i antologičar, djelom i riječju borio se za visoka mjerila pjevanja i mišljenja, koja su se, u međuvremenu, pomutila i srozala. Upoređeno s tekućim stanjem stvari, vreme u kojem se pojavio Miodrag Pavlović prikazuje nam se kao Periklovo doba naše kulture. Posljednji put, razgovarali smo, telefonom, početkom maja, on iz Njemačke, ja iz Francuske. Odlagao je, zbog lošeg zdravstvenog stanja, redovnu posjetu Beogradu, ne gubeći nadu u dobru budućnost grada prema kojem je, u poeziji i životu, gajio živu, u istoriji utemeljenu, ljubav.
 
Matija Bećković: Miodrag Pavlović je nosio najobičnije ime, a ostvario najneobičnije djelo. Kao da mu je ime bivalo nepoznatije, što mu je djelo postajalo slavnije, a to nije jedini paradoks njegove životne misterije. Јavio se sa „87 pesama”, a živio tek jedva godinu dana manje. „Svet je postao lakši za jedan ljudski mozak” – jedan je od njegovih prvih, slavnih stihova. Ne znam koja riječ bi bila tačnija i prikladnija da se kaže o njemu u času posljednjeg oproštaja. A taj mozak, za koji je svijet ostao lakši, a srpsko umlje siromašnije, nije bio tek mozak jednog smrtnika, već mozak pjesnika prekretnika, koji je u herojskoj borbi za pamćenje vratio srpskoj poeziji nekoliko otpisanih vijekova. „Takozvani mrtvi”, naslov je njegovog posljednjeg rukopisa, i tako će među nama, takozvanim živima, od sad sloviti i on sam. Miodrag Pavlović je bio oličenje čistoga uma, čovjek najoštrije i najblistavije inteligencije.
 
Petar Pajić: Pjesnik ne umire, jer iza njega ostaje ono što se zove duh. Njegova poezija, i uostalom svaka njegova riječ, iskazana kroz pjesmu ili esej, ne može se pomeriti. Vrijeme je nemoćno. On je bio među prvima koji su nam pokazali moderne puteve duha.

Vito Marković: Miodrag Pavlović je bio pjesnik tih, oprezan, mudar, nenametljiv. Kao pjesnik i antologičar, svojim modernim lirskim merilima, postao je naše vrijeme. Družili smo se. Bili smo prijatelji. Razgovarali o svemu, pa i smrti. Pitao sam ga šta poslije smrti više voli – pepeo ili ono drugo. Odgovorio je: „Pepeo, pepeo.” Tiho je živio, tiho je i otišao, kao neko ko je skoro uvijek bio u slozi sa samim sobom.