latinica  ћирилица
30/11/2015 |  17:37 | Autor: Večernje novosti

Đuza, posljednji put premijerno

Specijalnom projekcijom u Dvorani kulturnog centra, koja je bila i beogradska premijera nagrađivane drame "Bez stepenika", Festival autorskog filma odao je sinoć počast velikom srpskom, nedavno preminulom glumcu Vlastimiru Đuzi Stojiljkoviću.
 - Foto: FONET
Foto: FONET

U filmu koji je ovog ljeta osvojio nagrade na svim festivalima u Srbiji i regionu, koji je već mogla da vidi i festivalska publika na tri kontinenta, Đuza je maestralno odigrao posljednju ulogu u karijeri, lik profesora neuropsihijatrije Slaviše Petronijevića koji je obolio od Alchajmerove bolesti.

Uoči premijere filma "Bez stepenika", govorili su reditelj Marko Novaković i scenarist Zoran Đikić, a u ime producenta, Radio-televizije Srbije, obratio se urednik Nebojša Bradić, koji je predstavio i knjigu "Vlastimir Đuza Stojiljković: Pozorišne poslanice".

- Među 84 filma na ovogodišnjem FAF festivalu, ova projekcija ima posebno mjesto - ta je projekcija jedinstvena i velika kao kuća, jer beogradska publika ima priliku da posljednji put premijerno vidi Vlastimira Đuzu Stojiljkovića. Đuza je bio čovjek u koga se jednostavno zaljubite poslije pet minuta kad sjedite s njim u kafani, i ne možete drugačije da se odnosite prema njemu. U tih godinu dana, koliko smo sarađivali, mogao sam da se uvjerim koliko je bio veliki glumac i gospodin. Đuza je snimio ovaj film mnogo više nego što sam ga ja snimio. Volio bih da Slaviša Petronijevć, junak koga igra, ostane u sjećanju i u budućnosti, makar jednim dijelom koliko je to ostao Rođa iz serijala "Pozorište u kući", ili grof Tintoreto u "Srećnim ljudima", ali i Patak Dača, isto tako - izjavio je Novaković.

Po riječima Bradića, knjiga "Vlastimir Đuza Stojiljković: Pozorišne poslanice", koliko i sam film "Bez stepenika" na određeni način čuva uspomenu na divnog glumca.

- Glumci obično odlaze ljeti, to bude zatišje u pozorišnoj sezoni, pa je i Đuza tako otišao ovog ljeta, 17. juna. Kolege koje su željele da mu odaju počast susrele su se sa jednom neobičnom situacijom - Đuza nije bio čovjek ceremonija, i tu priliku je oduzeo svojim kolegama. Bio je veoma skroman, sličan jednom drugom velikom glumcu, DŽonu Gilgudu, koji je takođe zabranio da mu se priredi posmrtna ceremonija. Gilgud je preporučio da njegove kolege po njegovom odlasku o njemu govore kroz anegdote - rekao je Bradić.

I Đuza je to volio, u svojoj skromnosti ponekad je bio i autorefleksivan, i smijao se na sopstveni račun. Tako se nekako i njegov "krug" završava filmom "Bez stepenika", i ovom knjigom koja čuva mnoge njegove refleksije o glumi, pozorištu i filmu, o kulturi i o određenim ljudima. Ova knjiga je uspomena na Đuzu, ali je i dokument za kulturnu istoriju, a vjerujem i da je prilika da se upoznamo sa onim Đuzom koji fantastično misli o glumi, i čije je posljednje filmske trenutke zabilježio film "Bez stepenika" - istakao je Bradić.

Izdavači knjige su Knjaževsko-srpski teatar u Kragujevcu i Narodno pozorište Republike Srpske u Banjaluci, i po Bradićevim riječima, ona bi se mogla nazvati i "Đuza, njim samim", jer su u knjizi sve same Đuzine riječi, osim predgovora i pogovora.

Dirljiva priča o starom profesoru Slaviši Petronijeviću, koji živi sa ćerkom zetom i unukom, ali sve postaje komplikovano kada oboli od Alchajmerove bolesti i porodica želi da ga smjesti u dom, još jednom je pokazala glumačku bravuru Đuze Stojiljkovića - prepuno gledalište DKC ispratilo je film ovacijama i suzama. Za ovu ulogu Đuza je posthumno nagrađen na brojnim ljetnjim festivalima, a poslije beogradske projekcije publici se poklonila glumačka i autorska ekipa - Nataša Ninković, Aleksandar Đurica, Renata Ulmanski, Miodrag Krstović, Aleksandra Nikolić, direktor fotografije Bojan Rakić, scenograf Mirjana Andrejević, kostimograf Suzana Gligorijević, montažer Petar Šumonja, kompozitor Vladimir Pejković. Prije izlaska na scenu, svako od njih dobio je crveni balon u obliku srca, identičan onom koji Đuza u filmu daje svojoj unuci.

u knjizi Đuza nepretenciozno, ali vrlo tačno pravi svoju analizu onoga šta je život u umjetnosti. Taj život koji je trajao dugo, u kome je nastupao kad god je mogao i u kome je igrao do posljednjeg daha, preporučivao je i svojim kolegama - treba igrati dok možeš, ili nemoj da igraš uopšte! - ističe Bradić.