Kritičari biraju laureata "Mešine nagrade"
U izboru četiri člana velikog žirija, čije glasove danas objavljuju Večernje novine, zastupljeni su i romani i pjesničke knjige i studije. To govori o bogatstvu i raznovrsnosti prošlogodišnje produkcije i nagovještava neizvjesnu trku za "Mešinu nagradu". U izboru Stojana Đorđića su knjige:
1. "Tri poeme", Matija Bećković (SKZ)
2. "La sans Pereille", Milisav Savić ("Agora")
3. "Cinober", Srba Ignjatović (Fondacija "Solidarnost Srbije")
4. "Čistina", Ana Ristović ("Arhipelag")
5 "24", Dragan Marković (Građanski forum, Novi Pazar)
Bećković polazi od tradicionalnih formi crkvene književnosti: molitve i liturgijske pohvale Bogu, ali ih inovira tako snažnim lirskim nadahnućem i jezičkom invencijom da postiže najveću intenzifikaciju pjesničkog govora razvijajući taj govor do sakralnih konotacija.
Laganim postmodernističkim kolažiranjem i kombinovanjem raznih književnih formi i tehnika M. Savić stvara originalni narativni diskurs (multižanrovsku prozu), ali ostaje u okvirima tradicionalnih žanrova ljubavnog romana i romana iz savremenog života.To je postmodernista koji ne pliva predaleko od obale, od stvarnosne proze, za koju ga vezuju i spisateljski talenat, i nadahnuće. Rezultat je višestruko zanimljiv: kratkim i brzim metaknjiževnim potezima Savić pravi šagalovski živopisnu i rasplinutu sliku ljubavi u savremenom dobu.
Ignjatovićeve pjesme odišu teškom rezignacijom, što pjesnika ne sprečava da je izrazi lapidarnim stihom, što gorčim to pouzdanijim odgovorom nezgaslog lirskog impulsa u sebi.
Pjesme A. Ristović počinju na jedan način, kao percepcija sitnih pojedinosti iz svakodnevnog života, nekih likova i predmeta, prizora i glasova, a završavaju se na drugi način, kao složeniji uvid u to kako se time život ne ispunjava, no upravo suprotno - sve više se prazni i gubi.Ovakav preokret na kraju pjesme djeluje kao poenta, u kojoj se postiže završna transformacija doživljaja u tihu lirsku katarzu.
Od samoniklog pjesničkog nadahnuća na koje se sasvim oslanja, od prepuštanja začudnom jezičkom oblikovanju, koje njeguje na svoj način, D. Marković stiže do stihova iznenađujuće i neodoljive sugestivnosti.
*****
U izboru Slađane Ilić su djela:
1. "Starac i pesme", Slobodan Zubanović (NB "Stefan Prvovenčani")
2. "Srpski književni obrazac i srpska književnost", Milan Radulović (Institut za književnost i umetnost, PBF "Sveti Vasilije Ostroški")
3. "Nevidljiva mesta", Tomislav Marinković (NB "Stefan Prvovenčani")
4. "Teglice za bubice", Stana Dinić Skočajić (KOV)
5. "Priče o gospođi Kon", Aleksandar Šurbatović ("Kontrast")
S obzirom na to, da je svijet srpske kulture i književnosti i u 21. vijeku, kao i u prethodnom, karakterističan po vrjednosnoj konfuziji, knjigu M. Radulovića značajno je izdvojiti kao nesporan, kapitalan naučni poduhvat i dragocen putokaz, pa i opomenu, kako svim naučnim radnicima i intelektualcima koji su se različitim sticajima našli na stranputici, tako i široj čitalačkoj publici.
Pjesničke zbirke, navedene u ovom izboru, bilo da iskazuju vjeru u postojeći svijet, bilo da su izraz melanholije ili egzistencijalne strepnje, primjer su vjere u riječ i jezik kao biće koje uzrasta sa svakom novom knjigom narečenih pjesnika.
*****
U izboru Đorđa Pisareva su djela:
1. "La sans Pareille", Milisav Savić ("Agora")
2. "101 lice fantastike", Ilija Bakić ("Agora")
3. "Osmeh Crnog Pita", Nemanja Mitrović (Kulturni centar Novog Sada)
4. "Srodne duše", Zoran Pešić Sigma (Balkanski književni glasnik)
5. "Dnevnik čitaoca", Milan R. Simić ("Agora")
Pripovjedački lavirint Savićevog novog ljubavnog romana koji govori o neuporedivoj, bez premca najljepšoj, naravno ljubavi, tj. ljubavnici junaka, s jedne strane je idejni, s druge, očigledno, tekstualni: Šeherezadin sindrom. ljubav se dešava baš kao da je junaci sanjaju, svako za sebe, što bi možda rekao Pavić, a sve djeluje kao snoviđenje, tj. život kao san koji nas upućuje ka, na primЈer, čuvenoj pripovIЈesti o Amoru i Psihi, koju pominje i sam autor. Hasan je, istovremeno, i svojevrsni balkanski Feliks Krul, (ne)ostvareni umjetnik, erotoman i esteta u potrazi za vlastitim identitetom, identitetom i sudbinom izgubljenom u nekakvim balkanskim ratovima. A ljubav, definitivno, pomalo sanjaju, a pomalo i kradu.
Neko bi rekao da je primijenjena bokačovska struktura sazdana u modulacijama tekstualnih elemenata, a neko opet da je moguće čitavu ovu povijest imenovati kao svojevrstan narativni model "uradi sam": kao što po uputstvu sklapaš model jedrenjaka ili aviona tako, u zavisnosti od sopstvenog senzibiliteta ili sposobnosti, koristeći postojeće elementa, svaki čitalac može da sklopi svoj, a zapravo uvijek Savićev roman.
*****
Zorana Opačić izdvaja djela:
1. "Republika Ćopić", Vule Žurić ("Službeni glasnik")
2. "Neprekidno detinjstvo", Valentina Hamović (Zmajeve dečje igre)
3. "U Dositejovom krugu", Persida Lazarević di Đakomo (Zadužbina Dositej Obradović)
4. "Rasprava o Gatalici", Petar Pijanović (KOV)
5. "Srpska književna Krajina", Slavica Garonja ("Prometej", Novi Sad)
Žurić je oblikovao inventivan omaž velikom piscu, vrijednu humorističko-tragičnu pripovijest o junaku oštrog jezika i golubijeg srca. Uz aluzije na motive, simbole i junake Ćopićeve književnosti, život pisca-književnog junaka (između snova i jave) oblikovan je izrazom, stilom, humorom, pa čak i melanholijom tipičnom za ovog autora.
U studiji V. Hamović izučava se fenomen djetinjstva kao "moćan univerzalni simbol" i mjera doživljaja svijeta: iz perspektive infantilizma i traganja za zaumnom izvornošću jezika u poeziji modernista, kao izgubljeno vrijeme koje se priziva i fikcionalizuje, odnosno kao inoviranje forme i oneobičavanje svijeta u književnom stvaranju namenjenom djeci.
U preglednoj književnoistorijskoj studiji P. L. di Đakomo izučava boravak Dositeja Obradovića u Londonu, poznanstva koja je ostvario i neposredni uticaj prosvetiteljstva na njegove ideje i planove.
Monografija P. Pijanovića omogućava celoviti uvid u stvaranje Aleksandra Gatalice. U njoj se iscrtavaju poetičke osobenosti njegovog književnog opusa, uspostavlja žanrovska tipologija, ukazuje na dominantne pripovjedne postupke, pri čemu se Gataličino stvaranje neprekidno razmatra u kontekstu savremene srpske književnosti.
Slavica Radovanac izučava ne samo književna djela značajnih Srba iz Krajine, već i njeno usmeno nasljeđe.