Kasapović: Katalonci imaju pravo na samoopredjeljenje, bez obzira na Ustav!
Među njima je i članak "Political Identities and Electoral Sequences: Spain, the Soviet Union, and Yugoslavia", 1992. objavljen u Daedalusu, časopisu Američke akademije umjetnosti i nauka. U moru tekstova što su napisani o krvavom raspadu Јugoslavije malo je onih u kojima se ne citira taj članak, navodi Mirjana Kasapović, analitičarka Globusa.
Linc i Stepan su u tom članku naveli da se raspad Јugoslavije mogao spriječiti, prije svega, održavanjem demokratskih izbora za saveznu skupštinu, a zatim i izbora za republičke skupštine, kao što je bio slučaj u Španiji poslije sloma Frankove diktature. Takvo "izborno sekvencionisanje" omogućilo je strankama da ponude umjerene političke programe ako su željele glasove širokog biračkog tijela i mandate u Kortesu. Da bi postale važni politički igrači u skupštini, nisu se mogle ograničiti na isključive nacionalne ili nacionalističke agende namijenjene samo biračima jedne etničke zajednice. Tako su premošćeni raskoli identiteta u društvu i španaska država je izbjegla nasilje i raspad.
Linc i Stepan poživjeli su dosta dugo da shvate dubinu svojih zabluda. Linc, inače polušpanskog porijekla, aškolovao se u frankističkom Madridu, sigurno je naslutio što će se dogoditi u toj državi, a Stepan se u to uvjerio prije nego što je preminuo. Njihove zablude mogu se objasniti pomalo bizarnim, ali ne i nepoznatim razlogom prema kom se velike greške potkradaju samo velikim ljudima.
A te zablude mogu se sažeti u dva velika propusta. Prvi je potcjenjivanje snage katalonskog i baskijskog nacionalnog identiteta i nacionalizma. U posljednjoj četvrtini 20. vijeka, kada je Španija proživljavala demokratsku transformaciju autoritarnog sistema, procesi nacionalne integracije Katalonaca i Baska toliko su otišli daleko da ih nije bilo moguće zaustaviti dok se ne zaokruže formiranjem vlastitih nacionalnih država. To se moglo privremeno odgoditi demokratskim sredstvima, kao što je "izborno sekvencionisanje" ili nasilnim putem, kao što je radio Franko, ali dugoročno nije moguće spriječiti. Vlastita država mogla se osnovati i u obliku španske konfederacije i nije neophodno da se Katalonija i Baskija potpuno otcijepe od Madrida. Međutim, nakon svega što se dogodilo u Kataloniji proteklih dana, takav scenario postaje sve neizgledniji.
Drugi propust je uvjerenje da je etničkim ili nacionalnim strankama strateški stalo do glasova birača izvan vlastitih zajednica. Traženje podrške izvan vlastitog biračkog korpusa može biti samo taktički potez - da bi se stekli privremeni saveznici u ostvarenju strateških nacionalnih ciljeva kao što je prekomponovanje ili dekomponovanje postojeće države – ali ih dugoročno ta podrška ne zanima. Zar zaista neko misli da bi na potencijalnim saveznim izborima početkom devedesetih godina HDZ bio strateški zainteresovan za glasove Makedonaca ili Crnogoraca, a da bi slovenački DEMOS agitovao među Bošnjacima ili Albancima? Tako ni katalonske i baskijske stranke ne računaju na glasove "pravih" Španaca u postizanju svojih strateških nacionalnih interesa.
Sve zablude sada dolaze na naplatu. Španija se suočila sa gotovo neugodno sličnim jugoslavenskim scenarijem iz devedesetih godina. Dvije najbogatije pokrajine koje se službeno nazivaju autonomnim zajednicama, žele se otcijepiti od Španije, baš onako kao što su to željele Hrvatska i Slovenija od Јugoslavije. U oba slučaja secesija se smatra legitimnom. Katalonija i Baskija pozivaju se na decenije, pa i vijekove ekonomskog iskorištavanja, političke presije i kulturnog zatiranja, koji su u ponevremno, posebno u doba frankizma 1939-1975, imali i obilježje pravog etnocida: zabrana uptrebe nacionalnih jezika u javnom životu, uključujući škole i crkve, spaljivanje knjiga na nacionalnom jeziku, zabrana himne i grba, represivno zatiranje nacionalne istorije i kolektivnog sjećanja, politički progoni i hapšenja, slanje političkih protivnika u koncentracione i radne logore, masovna pogubljenja i masovna politička emigracija itd.
Nasuprot secesionistima stoji španska vlast koja se umnogome ponaša kao svojevremeno jugoslavenska vlast. Pravo naroda na samoopredjeljenje ispoljava se kao pravo svih španskih državljana da odluče o tome imaju li Katalonija i Baskija pravo da se otcijepe i formiraju vlastite države. Takva interpretacija logički se suprotstavlja samom pojmu prava na samoopredjeljenje, tj. pravu jednog naroda da samostalno i slobodno odluči o vlastitoj političkoj sudbini, a ne da mu sudbinu određuju drugi i brojniji narodi. Španska vlast poziva se i na to da Ustav nije ozakonio pravo naroda na samoopredjeljenje, što nije njegova vrlina nego demokratski deficit.
Ali, pravo na samoopredjeljenje ne mora biti ustavno zagarantovano da bi se konzumiralo. Treba se sjetiti nedavnog referenduma u Škotskoj na kojem su građani Škotske odlučivali hoće li istupiti iz Ujedinjenog Kraljevstva, iako ono nema pisani ustav, pa nema ni ustavno zagarantovano pravo na samoopredjeljenje. Treba se sjetiti i referenduma u Kvebeku na kome su građani odlučivali o otcjepljenju od Kanade. Ali, to su stare anglosaksonske demokratske države koje se ne boje vlastitih demokratija, kao što se svoje deficitarne demokractje boji Španija. To je sigurno bio važan razlog zbog kojega su građani obje zemalje – istina vrlo tijesnim većinama od 55,3 odnosno 50,6 odsto – odlučili da ostaju u postojećim državama. Nasuprot tome, upravo bi uskraćivanje prava na demokratsko pokazivanje volje moglo biti razlog zbog kojeg će se Katalonci i Baski kad-tad odlučiti da napuste Španiju.
Izvor: Agencije