Cerebralna paraliza osmogodišnju Svetlanu ne sprečava u školskim uspjesima

Svetlana ima tek osam godina, a već je postala veliki borac. Od rođenja ima cerebralnu paralizu i svaki dan zavisi od nekoga.

Kada imate dijete sa cerebralnom paralizom, 24 sata ste mu posvećeni, kaže Svetlanina majka Dušanka, koja je postala njene ruke i noge. Oblači je, hrani, vježba sa njom, piše joj zadaću, čita lektire i sve ostale životne potrebe radi umjesto nje svaki dan. Ali njena snaga i volja, nadječala je sve probleme.

- Najteže mi je bilo kada su mi rekli da ima cerebralnu paralizu i da nikada možda neće prohodati, ali uz pomoć Boga borimo se - priča Dušanka.

Svetlani je potrebno i do pet sati vježbanja dnevno. Vježbe joj, kaže Dušanka, umanjuju bol, ali i pomažu da napreduje. Međutim, naše zdravstvene ustanove ne pružaju tu mogućnost, tako da roditelji nose najveći teret.

- Tri do četiri puta dnevno vježbamo i ima napretka. Sada smo u fazi da Svetlana može sama da stoji i nadam se da ćemo upornim vježbama ostvariti svoj san da stane na noge, da se igra sa svojim bratom i drugarima - kaže Svetlanina majka.

Svetlana se najviše raduje kada ide u školu. Omiljena je među drugarima i učiteljima. Škola pozitivno utiče na nju, pruža joj normalan život koji svi priželjkujemo.

U OŠ "Vuk Karadžić" odavno se primjenjuje program inkluzivne nastave. Svetlana je prva učenica sa cerebralnom paralizom. Škola je obezbijedila didaktički materijal, prilaz školi i adekvatna kolica, kako bi ova djevojčica mogla da prati nastavu redovno sa svojim vršnjacima.

- Zbog određenih poteškoća potrebno je prilagoditi plan i program prema njenim mogućnostima, mada je ona veoma vrijedna i radoznala djevojčica koja želi da uči i radi i njena su postignuća veoma vidljiva u svim aspektima aktivnosti - kaže učiteljica Dušica Šaraba.

Dragana Dangubić, Svetlanina asistentkinja, potvrđuje da je osmogodišnja djevojčica vrijedna učenica.

Funkcionišemo svi kao jedan tim, uključeni su i direktor, pedagog, psiholog, logoped i učiteljica. Svima nam je isti cilj - da Svetlani omogućimo nabolje moguće školovanje, a ona nama to vraća svojim znanjem, vještinama i svojim osmijehom - kaže Dangubićeva.

Svako od nas svoj krst nosi, kako zna i umije. Porodica Knežević hrabro se bori za zdravlje svoje djece, najprije Svetlanino, jer nije u mogućnosti sama da ide kroz život.