Britanski muzej: Vještice u umjetnosti

Odakle ova predstava dolazi? Odgovor, koji je kompleksniji nego što se čini, mogu da saznaju posjetioci nove izložbe u Britanskom muzeju u Londonu koja se bavi ikonografijom vještičarenja.

Vještice imaju dugu i bogatu istoriju. Njihove preteče su se pojavile u Bibliji gdje je kralj Sol konsultovao takozvanu Vješticu iz Endora. U klasici su bile u obliku krilatih harpija i striksa - letećih stvorenja koja su kreštala kao sove i hranila se bebama.

Kirka, čarobnica iz grčke mitologije, bila je neka vrsta vještice, sposobna da svoje neprijatelje pretvori u svinje. Kao i njena rođaka Medeja. Drevni svijet je, dakle, bio odgovoran za brojne karakteristike koje će kasnijih vijekova biti pripisivane vješticama.

Ipak, piše Bi-Bi-Si, današnje viđenje vještica "ustanovljeno je tek na početku renesanse. A za to je najzaslužniji jedan čovjek, njemački majstor Albreht Direr.

Na dvije izuzetno uticajne gravure, Direr je oblikovao današnji stereotip vještice. Sa jedne strane, kao što je slučaj sa "Četiri vještice" (1479) Hansa Baldunga Grina, ona je mlada, lijepa i zgodna, žena koja može da očara muškarca. Sa druge strane, što se lijepo vidi na "Vještici koja jaše unatraške na kozi" (oko 1500), ona može da bude matora i grozna. Na ovoj graviri, gola vještica prikazana je kako sjedi na rogatoj kozi, simbolu đavola. Grudi su joj opuštene, usta otvorena dok promuklim glasom izvikuje čarobne riječi a njena raščupana kosa leti u suprotnom smjeru od njenog kretanja što je znak njenih vještičijih moći. Čak drži i metlu. Ovo je, piše Bi-Bi-Si, matrijarh vještica popularne kulture danas.

Za istoričare umjetnosti, interesantno pitanje je šta je renesansnim umjetnicima poslužilo kao uzor? Јedna teorija je da su Direr i savremenici bili inspirisani personifikacijom Zavisti u Mantenjinoj gravuri "Borba morskih bogova".
"Mantenjina figura Zavisti predstavila je vješticu kao groznu babu", kaže umjetnik i pisac Deana Peterbridž koja je kustos izložbe u Britanskom muzeju. "Zavist je gojazna, grudi joj više nisu lijepe zbog čega je ljubomorna na žene i napada bebe i jede ih, a umjesto kose ima zmije".

Na sličan način veštica je prikazana i na "Lo Stregožo", italijanskoj grafici iz 1520. gdje grozna vještica sa otvorenim ustima, raščupanom kosom i dronjavom odjećom stoji iznad kotla iz kojeg izlazi monstruozni kostur dok desnom rukom poseže za bebom koja joj leži pored nogu.
Ova grafika pojavila se u "zlatno doba" prikaza vještica, burnom, siromašnom, nestabilnom 16. i 17. vijeku, kada su suđenja vješticama bila izuzetno popularna u Evropi.

Zapravo, popularnost ženomrzačkih prikaza vještica može se povezati sa izumom prese za štampu čime je štampani materijal brzo razdjeljivan a mnogi od tih printova mogu se vidjeti na izložbi.
Do 18. vijeka vještice više nisu bile prijetnja. Umjesto toga, na njih se gledalo kao na sujeverje seljaka. To, međutim, nije sprečavalo umjetnike poput Goje da ih slikaju.

Los Caprićos, Gojina kolekcija 80 grafika iz 1799. koristila je vještice, gobline, demone i čudovišta kao satirično oruđe, kako vi pokazali zlo u svijetu.

Goja nije vjerovao da vještice postoje ali su njegove grafike među najmoćnijim, najprepoznatljivijim slikama vještica ikad napravljenih. Tabla 68 Los Caprićos-a je izuzetno moćna. Na njoj vještica uči zgodnu mladu vješticu-pripravnicu kako da leti na metli. Obje su nage a cijela predstava djeluje prilično pornografski, naročito ako se uzme u obzir da španska riječ "volar" (letjeti) u slengu znači orgazam.

Istovremeno, u Engleskoj se pojavila čitava plejada umjetnika koji su radili gotovo pozorisne scene vještičarenja. Henri Fuseli je uradio nekoliko poznatih slika na temu Makbeta.
I pored toga, interesovanje za vještice bilo je u opadanju i nedostajala mu je čudna, uzbudljiva crta koju je ovaj žanr imao ranijih vijekova.

U 19. vijeku prerafaelisti i simbolisti bili su privučeni figuri vještice koju su oni doživljavali kao fam fatal ali je njihova zadovljiva čarobnica više pripadala oblasti seksualne fantazije nego visoke umjetnosti.
Јedina konstanta kroz istoriju umjetnosti vještica je mizongija. Peterbridž kaže da to, na žalost, jeste istina i da su predstave vještica demonizacija žena. "Ali su često vezane sa društvenom kritikom. Vještice su bile žrtveno jagnje na kome se projektovalo svako zlo u društvu".