Na današnji dan umro Aleksa Šantić, pjesnik i akademik
Najveći dio svog života je proveo u rodnom Mostaru. Nakon što mu je otac umro, staranje je preuzeo strogi stric. Imao je dva brata, Peru i Јakova, te sestru Radojku koja se udala za njegovog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumijevanja za njegov talenat. Poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vratio se u rodni Mostar.
Bio je i jedan od osnivača kulturnog lista “Zora“ kao i predsjednik Srpskog pjevačkog društva “Gusle“ u Mostaru. Tu se upoznao i družio sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Јovanom Dučićem, Osmanom Đikićem i drugima.
U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali pjesnici Vojislav Ilić i Јovan Јovanović-Zmaj, a od stranih pjesnika najvažniji utjecaj je imao Hajnrih Hajn, koga je i prevodio s njemačkog jezika. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme.
Od djela se izdvajaju: “Hasanaginica", “Na starim ognjištima", “Anđelija", “Nemanja" i “Pod maglom". Najpoznatije njegove pjesme su: “Emina" (1903), “Ne vjeruj" (1905), “Ostajte ovdje" (1896), “Pretprazničko veče" (1910), “Što te nema?" (1897), “Veče na školju" (1904), “O klasje moje" (1910), “Moja otadžbina" (1908).