Hram Uspenija Presvete Bogorodice u Čajniču

  Dva hrama Uspenija Presvete Bogorodice, stari i novi, nalaze se na blagom uzvišenju, na najljepšem mjestu u Čajniču.
  O starom Hramu, smještenom u donjem dijelu porte, sačuvani su podaci iz 1492. godine, ali se pretpostavlja da je izgrađen mnogo ranije. O tome kako je stara crkva u početku izgledala, nema puno podataka, ali je poznato da je bila ukopana u zemlju, kao što je i danas.
  Novi Hram Uspenija Presvete Bogorodice nalazi se u gornjem dijelu porte. Izgrađen je polovinom XIX vijeka, u periodu od 1857. do 1863. godine, za duhovne potrebe pravoslavnog naroda. Zidao ga je neimar Petar Todorović iz Velesa, sa svojom dryžinom. Oni sy ga i ykrasili ikonostasom y rezbariji, ikonama i zidnim slikama. Građevinu pravoygaone osnove, velikih razmjera i neyobičajenog izgleda, ukrašava krov sa 18 većih i manjih polyloptastih kypola. Ispred kamenom yokvirenog ylaza yzdiže se visoki zvonik, podizan od 1893 do 1897. godine. Hram je, 1893. godine, osveštao mitropolit Ignjatije sa tadašnjim nastojateljem manastira, jeromonahom Antonijem Kostićem i sveštenicima Tanasijem Komadanovićem i Josifom Tanovićem.
  U ovom Hramu nalazi se ikona Presvete Bogorodice Čajnička Krasnica. Prema predanju, naslikao ju je Sveti apostol i jevanđelist Luka, koji je naslikao i Trojeručicu Hilandarsku i ikonu Presvete Bogorodice, koja se čuva u Јerusalimu. Na prednjoj strani ikone je Bogorodica sa bogomladencem Hristom, a na poleđini je ikona Svetog Јovana Krstitelja, čiji je lik oštećen u požaru, pa je taman, kao što su tamni i likovi Bogorodice i malog Hrista, kojeg ona drži na rukama. Na ikoni Svetog Јovana, lik svetitelja je izgorio, pa je presvučena običnom kožom, da ne bi dolazilo do daljnjih oštećenja. Zlatno-srebrnu rizu na ikoni, odnosno okov, radio je poznati sarajevski kujundžija Risto Andrić, 1868. godine. Utrošio je oko 3 godine rada i oko 17 kilograma zlata i srebra. Postoji priča da je i on, kao teško bolestan, ozdravio pred ovom svetinjom i zato joj se zavjetovao da će je okovati u srebro i zlato. To je i učinio! Na naše prostore, odnosno u Srbiju, ikonu je donio Sveti kralj Milutin (1282-1321). Prvo se nalazila na dvoru Nemanjića, a onda je kralj Milutin, zbog svog čudesnog iscjeljenja, ovu svetinju poklonio manastiru Banja, kod Priboja na Limu, gdje je bila sve do 1594. godine, dok Turci nisu opljačkali i spalili manastir. Tom prilikom sve je izgorjelo, osim ove Svetinje koja je čudotvorno ostala netaknuta u požaru. Pronašao ju je jedan seljak, pobožan Srbin iz okoline Rudog, i noću, preko rijeke Lima, prenio je i donio u Čajniče. Prvo je postavljena u Staru čajničku crkvu,u kojoj je bila oko 370 godina. Zatim je, 1863. godine, ikona premještena u tek osveštanu novu crkvu i postavljena na tron, na kojem se i danas nalazi. Tokom Drugog svjetskog rata, ikona majke Božije pomjerana je sa trona nekoliko puta. Italijanski vojnici su, u noći 11/12. aprila 1943. godine, zapalili jedan veliki magacin municije i goriva, koji se nalazio na ulazu u portu. U velikoj eksploziji uništena je kompletna južna strana novog Hrama. Stari Hram bio je, bukvalno, zbrisan sa lica zemlje. Ali, i tada se desilo čudo pred ovom svetinjom, kao i u manastiru Banja, kada je u požaru ostala netaknuta. Tako je bilo i ovaj put. Zbog siline eksplozije, centralna kupola bila je potpuno urušena, ali ni jedan jedini komadić građe, niti bilo čega drugog, nije oštetio ikonu. Čak su ljudi, koji su dotrčali odmah nakon eksplozije, svjedočili da se ni kandila, koja danonoćno služe pred ikonom, nisu ugasila. Dakle, Bogorodica je ponovo učinila čudo. Poslije toga, sklonjena je u crkveni konak, jer je Hram bio potpuno razrušen. Međutim, nakon izvjesnog vremena, na ove prostore došla je ustaška, tzv. Vražija divizija iz Sandžaka. Palili su srpske kuće, ubijali srpsku nejač. Došli su i na ovo sveto mjesto, opljačkali blagajnu Hrama, odnijeli zlato, sve dragocjenosti, dukate, koje je narod vjekovima pridarivao ovoj svetinji, opljačkali su i oskrnavili i samu ikonu, izvadivši jedan veći dijamant iz krune. (Kasnije je to mjesto popunjeno srebrom.) Niko ne zna zbog čega nisu odnijeli zlato kojim je ikona okovana. Pretpostavlja se da nisu znali da je okov od zlata. Nisu vjerovali da toliko zlata može biti na jednoj ikoni i otišli su. Tako je na ikoni zlato ostalo. Nekoliko dječaka i žena sklonilo je svetinju u kuću jedne pobožne hrišćanke, Milke Spremo, gdje je čuvana desetak dana. Zatim je došlo osam mladića i ikonu su iz Čajniča odnijeli u selo Strečanje, u Crnu Goru, nekih 30 - tak kilometara od Čajniča. Smjestili su je u tamošnji Hram. Te 1943. godine, na Veliku Gospojinu, kada je u Hramu služena Sveta liturgija, nekoliko sveštenika predložilo je da se ikona odnese u Beograd i da se tamo čuva do kraja rata. Međutim, narod u Čajniču, koji je vjekovima bio vezan za ovu svetinju i ljubomorno je čuvao, pobunio se protiv toga. Nisu dozvolili da ikona ode za Beograd, već su je odnijeli iz Strečanja u selo Slatinu, kod Foče, u tamošnju crkvu, gdje je bila nepunih godinu dana. Čajničani su onda, pobojavši se da je Fočaci ne bi zadržali za sebe, ikonu ponovo donijeli u Čajniče, tačnije u selo Trpinje. Smjestili su je u jednu veoma nepristupačnu pećinu, u koju su mogla ući samo dva čovjeka. Narod joj je i tada dolazio na poklonjenje. Povremeno je dolazio i sveštenik i činio službu. Narod je, pošto nije mogao ući u pećinu, na koljenima klečao ispred pećine. Ulazili su jedno po jedno, poklanjali se ikoni i cjelivali je. Interesantno je napomenuti da je ikona, sve vrijeme dok je bila u pećini, danonoćno čuvana pod stražom. Pored svetinje su, uvijek, bila dva srpska mladića sa oružjem. Ikona je u pećini čuvana sve do Male Gospojine, 1946. godine, kada je obnovljena i osveštana stara čajnička crkva. Tada je ponovo vraćena u Staru crkvu, gdje se nalazila i prvi put kada je došla u Čajniče. A onda je, na Malu Gospojinu, 1959. godine, ikona prenesena u obnovljenu i osveštanu Novu crkvu. Postavljena je na mjesto na kojem se i danas nalazi. Od tada, na Malu Gospojinu ovdje se održava veliki zbor. Dolazi mnogo naroda sa svih strana svijeta. Pred ovu svetinju, na taj dan, mnogi dolaze zavjetno da zablagodare za sva dobročinstva koja je Čajnička Krasnica za njih učinila. Mnoga čuda, koja su se dešavala pred ovom svetinjom, zapisao je prota Јovan Јovanović, koji je službovao na ovoj parohiji oko 50 godina.
  Čajnički Hramovi i ikona Presvete Bogorodice, Čajnička Krasnica, svjedoci su pravoslavne vjere i duha hrišćanskog, jer naš narod je snagom duha podigao i obnovio porušene svetinje i u Hram Uspenija Presvete Bogorodice vratio ikonu Presvete Bogorodice, Čajničku Krasnicu, pokazavši tako svoju snagu i veličinu. Ove svetinje vaskrsnule su još ljepše, nego što su bile kada ih je neprijatelj srušio.