Razmišljanje o selekciji ovogodišnjeg Teatar festa
Banjaluka voli Teatar fest. Naravno da voli, jer je to prilika ljubiteljima pozorišta da za kratko vrijeme vide neku vrstu regionalnog pozorišnog presjeka.
Prvo je Teatar fest bio revija najuspjelijih pozorišnih projekata. A onda se, uvođenjem nagrada, pojavila potreba za profilisanjem festivala, koje bi ga učinilo kredibilnim u regionu, a ne samo u očima publike željne pozorišta. Slavko Milanović, prošlogodišnji selektor, imao je sjajnu (iako od publike mlako pozdravljenu) namjeru da to profilisanje krene u pravcu njegovanju savremenog dramskog teksta, i svi „pozorištarci“ su očekivali da se i ove godine nastavi u istom smjeru. Očekivanja su naročito podgrijana kada se saznalo da je selektor za 2013. godinu Miroslav Miki Radonjić, izvršni direktor uglednog Sterijinog pozorja.
Selekcija koju je Radonjić potpisao je iznenadila mnoge. Iako je pod moto festivala „O životu i smrti, sa osmijehom i sa suzom“, moglo da stane bilo šta što se igra u pozorištu (da li išta pod kapom nebeskom ostaje izvan života i smrti s osmijehom i suzom), kad se sve završilo, stiče se utisak da su teme predstava koje smo pogledali u Narodnom pozorištu one kojima se bavi nevladin sektor. Nije da nije važno govoriti o nasilju u porodici i žensko-ženskim odnosima u istoj(Dabogda te majka rodila), o narkomaniji (Zdrav(o) život(e)! ), nasilju nad ženama(Zla žena) i vršnjačkom nasilju( Grebanje ili kako se ubila moja baka), ali, zar je to najvrelija pozorišna priča ove sezone?
Vječito opravdanje, naravno, i u ovom slučaju stoji:nedostatak novca za velike regionalne projekte. Ali, da li je samo zbog toga. Tako, recimo, ostaje potpuno nejasno kako se na jednom festivalu (čija je namjera bila njegovanje domaćeg, savremenog dramskog teksta) može da se nađe predstava Zdrav život SNP Novi Sad Lija Mekdugala(uzgred, vrlo dobra, ali, repertoarska, nikako festivalska predstava). Postavlja se i pitanje otkud na jednom festivalu dvije predstave istog reditelja (sjajnog, ali nije u tome stvar) Nikole Zavišića? Ukoliko je selektorska ambicija bila da napravi pregled regionalne pozorišne proizvodnje, da li je moguće da među 37 predstava, koliko je, po vlastitom priznanju, zarad ovog festivala pogledao, nMiri Radonjić nije pronašao ništa što bi moglo da zamijeni jednu (po mogućnosti novosadsku) Zavišićevu predstavu? Po prašnjavim ćoškovima pozorištima glumci se već uveliko šale da su im kolege iz Srbije javile da je ovofodišnji Teatar fest trebalo da nosi naziv Festival vojvođanskih pozorišta.
Јoš jedna pokotina se nazire na ovogodišnjoj selekciji. Ponovo napominjem na selektorsku konstataciju da nam selekcijom nudi uvid u savremenu pozorišnu produkciju. Kako je onda moguće da u se na programu festivala nađe Elijahova stolica koja je bila aktuelna 2010. godine?
Dalo bi se u nedogled raspravljati šta se zapravo desilo s ovogodišnjim Teatar festom. Nažalost, vijest poput jednog pozorišnog festivala, u trenutku talačkih kriza i studentskih protesta kod nas i nije vijest. A trebalo bi da bude, makar organizatoru, Narodnom pozorištu Republike Srpske, koje (nadamo se) još uvijek želi da organizuje festival od ugleda u tom famoznom regionu, šta god on bio, a ne samo u tristotinjak konzumenata pozorišta koji staju u veliku salu NPRS.