ŽIVE SAM NAŠAO ЈEDINO NA GROBLjU

Vreo junski dan. Automobile smo ostavili podno sela jer je put dalje bio neupotrebljiv. Uputili smo se pješice, pokazaće se kasnije, u nedođiju. Nismo se pripremili za ono što nas je čekalo, tako da smo nekoliko časova boravili na paklenoj vrućini bez kapi vode. Bio je dan uoči ljetnjih, duhovskih, zadušnica pa smo na jednom od nekoliko grobalja u selu, našli grupu nekadašnjih stanovnika Lipnika i njihovih potomaka koji su došli da zapale svijeće i poklone se sjenima svojih predaka.

“Groblje je zaraslo i uskoro ćemo organizovati akciju na njegovom uređenju. To je učinila priroda. Ali, priroda nije polomila spomenike, oskrnavila grobove, pokidala ogradu”, kazuje za “Životok”, dokumentarni serijal Radija RS, Milorad Nedimović, predsjednik, nedavno osnovanog, Udruženja za povratak u Lipnik. Čovjek u godinama, drhtavim glasom i suznih očiju, žali se kako ne može prići očevom grobu. Kao predsjednik Udruženja učiniće, kaže, sve što može i ići do najviših instanci vlasti svih nivoa organizovanja u Bosni i Hercegovini, da se obnovi najosnovnija infrastruktura i stvore minimalni uslovi za povratak u Lipnik.

Ironija sudbine je htjela da žive u Lipniku nađem jedino na groblju. Tu sam zatekao i Stanku Despot. Ruševine njene rodne kuće samo su stotinak metara od groblja. Stanka, koja radi u Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica RS, odlučna je da posjeti ruševine rodnog doma. Odlučno gazi kroz visoku travu i šiblje, iako joj obuća i odjeća nisu prilagođeni za ovako nešto. Pitam je, boji li se zmija?

“Ničega se ja ne bojim i ništa me neće omesti da posjetim rodno ognjište. Uskoro će se na imanje Despota vratiti život jer ćemo, moje sestre, brat i ja ovdje izgraditi stambene objekte. Možda je to neizvodljivo na temeljima stare, porušene, kamenom građene kuće, ali svakako u istom dvorištu”, kategorična je Stanka i pokazuje na susjedna brda iza kojih su Hašani, rodno mjesto pisca Branka Ćopića, ali i rodno mjesto njene majke koja je iz porodice Obradovića.

Јovo Petrović Јošo je rođen u zaseoku Bjeline i nikuda nije odlazio iz sela. Poznavao je svaku kuću, svaki grm:

“Imao sam kuću i druge objekte pokrivene sa 15 hiljada komada crijepa. Sada sam u izbjeglištvu i bez igdje ičega u rodnom selu. Kad pogledam ovu pustoš čini mi se da nikada ovdje nisam bio!” jada se Јovo.

“Crkva je zapaljena poslije maja 1996. godine. Bio sam ovdje 26. maja te godine sa jednom međunarodnom organizacijom i crkva nije bila uništena. Odnesena su i crkvena zvona neznano kuda”, priča protojerej stavrofor Miladin Tešanović, paroh Hadrovački i nastavlja:

“Kada je počela priča o povratku, preko 95 odsto stanovnika se izjasnilo da se prvo obnovi crkva. Ovdje se okupljamo nekoliko puta godišnje, a najviše za Ilindan kad ljudi planiraju godišnje odmore kako bi došli u rodni kraj”.

Obnova crkve počela je u junu 2011. godine. Inicijator i sada poredsjednik Crkvenog odbora, Mile Mrkalj, živo se sjeća odlučnosti i volje da se to uradi:

“U obnovu smo krenuli na ličnu inicijativu. Prvo je bilo nas osam, a onda se radom ili novčanim prilozima počeo odazivati sve veći broj lipničana. Ponosni smo na ovo što smo uradili i nastavljamo sa istim elanom!”

Lipničani vjeruju da će se život u njihovo selo vratiti i da će se i u ovom selu uskoro začuti plač radosti, da će biti novorođenčadi. A svakome ko dođe u njihovo selo, ili svakome sa kim se sretnu na bilo kom meridijanu, prvo ispričaju kada je i kako nastala izreka: “Budi vjeran kao lipnički kum!”

Ova izreka nastala je 1835. godine. Majdanski kapetan Derviš beg Cerić proganjao je sultanove i svoje protivnike među krajiškim muslimanima. Јedan od njih bio je i njegov zet, ali ga je on sakrivao i tobože ga tražio kod jataka. Često je terorisao Srbe u Lipniku. Srbi jednom u samoodbrani ubiju begovog psa i to ovome bude izgovor da četvoricu uhvati i osudi da budu nabijeni na kolac. Zla sudbina zadesila je: Nikolu Zeca, Trivuna Mikića, Trivuna Vukića i Petra Gavrića. Gavrić zatraži od bega da ga nakratko pusti da ode do kuće i oprosti se sa porodicom. Beg pristane pod uslovom da nađe zamjenu koja će biti garancija da će se vratiti na stratište ili će taj drugi biti nabijen na kolac. Za zamjenu se javi kum Petra Gavrića. Petar ode kući, oprosti se sa porodicom i vrati da bude surovo pogubljen. Od tada je, kao izuzetno moralna pouka, nastala izreka: “Budi vjeran kao lipnički kum!” ili “Budi od riječi kao lipnički kum!”

Posjetu Lipniku završio sam na mjestu gdje je do 1995. godine bilo spomen-obilježje četvorici lipničana nabijenim na kolac prije 178 godina. Dok sam se žedan i iscrpljen spuštao razrovanim putem koji bi, da je bilo kiše, bio blatnjav i teško prohodan i za pješaka, kroz glavu mi je strujala misao: “Gdje su sada, kako žive i kako se osjećaju lipnički kumovi?!”