ILINDANSKO ZVONO U LIPNIKU RAZBUDILO PODGRMEČ
Tužne i očajne su bile kolone starih ljudi, žena i djece iz Lipnika koji su u septembru 1995. godine, pred naletom Petog korpusa Armije BiH, napuštali svoja rodna ognjišta. Te kolone očajnika tražile su spas glavi i golom životu. Oni koji su ostali u selu kasnije su nadjeni mrtvi, a neki nisu ni pronađeni.
Mnogi iz te kolone došli su u Lipnik na Ilindan 2013. godine. Za njih i njihove potomke bio je ovo rijetko svečan dan. Sa tornja pravoslavne crkve ponovo se, nakon punih 18 godina, oglasilo crkveno zvono.
“Zvuci novog zvona razliježu se Podgremečom i oglašavaju da se život vraća u Lipnik”, kaže protojerej stavrofor Miladin Tešanović, paroh Hadrovački, koji je osveštao zvono i nastavlja: “Živim s nadom da će veliki broj ljudi doći da živi u svom i rodnom mjestu svojih predaka. Raduje me što je danas ovdje mnogo djece koja nisu rođena u Lipniku. Ona su budućnost ovog pitomog i lijepog mjesta. U ime njih sam pozvao njihove roditelje i roditelje njihovih roditelja, da ne prodaju svoja imanja, već da ih obnavljaju”.
Novo crkveno zvono darovali su rođaci Nebojša i Đuro Mutić. Nebojša živi u Njemačkoj, a Đuro je u toj dalekoj zemlji ostvario penziju.
“Rado bih nešto gradio u rodnom selu, za sada makar i vikendicu, a kasnije možda i nešto više. Darivanje zvona je moja želja da podstaknem ljude na povratak u Lipnik. Osjećam se, danas, čudesno ispunjen i zvuk ovog zvona bih mogao slušati cijeli dan”, ushićeno, u jednom dahu, kazuje Nebojša.
Lipničani crkvu obnavljaju dvije godine. Prvo je trebalo iskrčiti ogromno rastinje i korov, provjeriti stabilnost temelja i zidova, pa tek onda krenuti u obnovu crkve. Započeli su pojedinci, a onda se mnogi uključili u ovu akciju. Kompletnu stolariju darovao je Slobodan Јovanović, koji sada živi u Prijedoru. Za “Životok” kazuje:
“Izbjegao sam iz Lipnika kad i ostali. Sada živim u Prijedoru. Uspio sam obezbijediti normalan život u ovoj sveopštoj krizi. Darivao sam stolariju za crkvu. Zadivilo me kako su se vrata i prozori uklopili u milimetar iako je crkva kompletno građena od kamena prije 132. godine. Crkva u Lipniku je građevinska ljepotica”.
Na Ilindan u crkvi je osvećena spomen ploča sa imenima 20 poginulih boraca Vojske Republike Srpske i imenima sedam civilnih žrtava. Majka jednog od boraca, Savka Petrović, kroz suze i jecajući, dok gleda u ploču, zbori:
“Na ploči je ime moga sina jedinca, Zorana. Zazvonilo je i zvono. Sada mi je lakše i mogu na miru umrijeti”.
Јedan od prvih povratnika u Mrkalje, zaselak koji gravitira Lipniku ali ne čini njegovu srž, je Drago Kolundžija:
“Obnovio sam kuću i zapatio nešto stoke. Živim od poljoprivrede. Dobio sam donaciju za kuću. Struju još nisam dobio. Bilo je obećanja da se ispune jedne novine, ali nema struje”.
Aleksandar Đurić rođen je u Zemunu. Sa roditeljima je svake godine dolazio u Lipnik, ponekad i dva puta godišnje. Poslednji put u Lipniku je bio u zimu 1993. godine. Poslije 20 godina, na Ilindan 2013. godine, došao je na svečanost sa svojim muzičkim sastavom. Pjesma je njihov doprinos ovom slavlju:
“Ovdje su danas moja majka, mlađa sestra i moja dva sina. Oni su ovdje prvi put. Želim da vide odakle su im djeda i pradjeda. Јa sam već nešto malo krčio tamo gdje je bila očeva kuća i odlučan sam da tu nešto gradim”.
Predsjednik Udruženja za povratak u Lipnik iz Banjaluke, Milorad Nedimović, obradovan je sveopštom atmosferom. Ipak, u ovom danu gleda izuzetak i promišlja brige koje donosi zahtijevnost obezbjeđivanja povratka u Lipnik:
“Prazan je i tužan Lipnik. Danas je ipak veseo dan. Okupio se veliki broj ljudi. Skoro kao nekada, u najbolja vremena. Ovo što danas vidim daje nadu u povratak i lično me ohrabruje da budem još istrajniji u akcijama koje smo pokrenuli”.
Među brojnim svečarima su Milan Despot, koji živi u Ljubljani i njegove dvije sestre, Bosa i Stanka, koje žive u Banjaluci.
“Ovdje sam poslednji put bio za Ilindan 1993. godine, dakle prije ravno 20 godina. Srce mi je puno, ponosan sam i odlučan da na ognjištu mojih predaka, ja i moje tri sestre, obnovimo život, da se opet vije dim i odjekuju glasovi živih. Odavde se vidi brdo Kućan, okićeno velikim borovima. Te sam borove i ja sadio u akciji 1960. godine kada sam bio učenik prvog razreda”, priča Milan. Njegova sestra Stanka Despot, zaposlena u Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, i lično i profesionalno je angažovana na obezbjeđivanju uslova za povratak u Lipnik:
“Trebalo je proći punih 18 godina da se ljudi počnu vraćati u Lipnik. Radostan je ovo dan za sve nas, ali nas obuzima i tuga znajući da skoro polovina izbjeglih odavde 1995. godine nije među živima. Obnovu crkve, kao bitnog ohrabrenja za povratak, pomogla je Vlada Republike Srpske i nagovijestila pomoć za povratak, ali opština Sanski Most još nije uložila ni jednu marku za stvaranje uslova za povratak u Liupnik”, iznosi Stanka lične impresije trudeći se da ne naruši profesionalnu etiku.
Slavlje u Lipniku počelo je sa prvim sunčevim zracima. Kad sam napuštao ovo mjesto sunce se već priklonilo zapadu. Zvuci koji su me ispraćali činili su mi se vedriji i radosniji od onih koji su me dočekali. Zaključujem: U Lipniku će biti i života i radovanja.