O običaju otmice i kupovine djevojaka u našem narodu

Neki autori, koji su se bavili istraživanjem narodnog života, smatrali su da je otmica starija od kupovine i da se upravo kupovina i razvila iz otmice. Naime, kako se svaka otmica smatrala povredom tuđe imovine, da bi se šteta ublažila i da bi se došlo do normalnih odnosa, otmičar mora da plati odštetu. Kada je vremenom, umjesto otmice, postepeno došlo do ženidbe mirnim putem, naknada za odštetu pretvarala se u sumu koja se davala pri prosidbi nevjeste.
Ovakvo gledište ne mora biti tačno. Ipak riječ “kupovina” zvuči suviše grubo. Kad je o tome riječ treba se prisjetiti da je naša tradicijska porodica bila zatvorena, proizvođačko- potrošačka zajednica, u kojoj je svako čeljade imalo svoje zaduženje u vezi s porodičnim imanjem i kućom. Zbog toga, udajom djevojke, porodica je gubila vrijednog radnika, pa je “kupovina”, bila u stvari jedna vrsta otkupa, tj. nadoknada njenim roditeljima. Ovaj običaj govori o velikoj vrijednosti koju su djevojke imale u tadašnjem društvu, za razliku od onoga što se počelo dešavati krajem 19. vijeka, kada je pojava miraza postala jasno svjedočanstvo o smanjenoj vrijednosti žene i o otežanim uslovima njene udaje.
Kao što rekosmo, u staro vrijeme, kupovina nevjeste bila je sasvim uobičajena stvar. Prvi protesti protiv ovog običaja zabilježeni su početkom 18. vjeka, ali samo protiv pretjerane cijene koju su roditelji tražili za svoje kćeri. Neki su tražili čak 100 groša. Zbog toga su se dešavala mnoga bezakonja: jedne djevojke ostaju prestare, a druge rađaju vanbračnu djecu jer mladoženje ne mogu da plate koliko se za nevjestu traži.
I Karađorđe je, kako je zapisao Vuk Karadžić, želio da stane na put ovim običajima, pa je izdao zapovijest da se za djevojku ne smije “iskati” više od jednog dukata. Slične naredbe izdao je i knez Miloš, prijeteći strogom kaznom onima koji se o njih ogriješe .

Kupovina djevojke nije oduvijek bivala za novac. Dešavalo se i to da su izvjesni mladići, služeći kod djevojčinog oca dobijali pravo da se ožene jednom od domaćinovih kćeri. O ovakvim slučajevima uglavnom se govori u narodnim pjesmama i pričama.
U novije vrijeme, odnosno u 19. i početkom 20. vijeka, mnogo češće su bile tzv. “dogovorene” otmice. Naime, tu su se dogovarali mladići i djevojke kojima su roditelji branili vezu i vjenčanje, ili su se dogovarali roditelji kako bi se izbjegli troškovi oko svadbenog veselja. U prvom slučaju dešavalo se da djevojka sama odbjegne za svog izabranika, ali je takav postupak bio na lošem glasu u široj seoskoj zajednici, pa se čak vjerovalo da ovako sklopljen brak neće dugo trajati. No, bilo kako bilo, iako nam danas otmica i kupovina djevojke djeluju pomalo grubo i “necivilizovano” one svjedoče o jednom, ne tako dalekom vremenu, kada je čovjek, da bi došao do žene, bio spreman na mnoge poduhvate i avanture o kojima današnji muškarci i ne sanjaju.