Litija

Najčešće se nosi na Lazarevu subotu, na drugi dan Vaskrsa, na Đurđevdan, ljetnog Svetog Nikolu, Spasovdan i Duhove. Litija je nošena i na druge praznike, da bi se u sušnim periodima, molitvom izmolila kiša, ili nakon dugih kišnih perioda, prestanak padavina. Nekada je litija nošena na atar, o Đurđevdanu i Spasovdanu na livade zasijane pšenicom, a o duhovima na njive zasijane kukuruzom. Po vinogradarskim krajevima litija je nošena i u vinograde, da bi rodilo grožđe. Smatralo se da će najbolje roditi one njive na kojima su litijaši, klečeći molili i pleli vjenčiće od iščupanih biljčica. Litijama je pripisana i iscjeliteljska moć, pa su bolesnici iznošeni pred litiju i polagani na zemlju, kako bi što prije ozdravili. Za vrijeme njenog nošenja, žene su bacale pšenicu na litijaše, koji su je nosili kućama i čuvali kao ljekovitu ili je davali živini da je pojede. Poslije Drugog svjetskog rata, litija se, uglavnom, nosila samo oko crkve, da bi se posljednjih godina polako vratio običaj da se iznosi u polja.