„Lažni mladoženja“

Oni mladići i djevojke koji bi ostajali nevjenčani, oduvijek su izazivali podozrenje i nepovjerenje. Zbog toga su se i jedni i drugi trudili da se na vrijeme vjenčaju i da na taj način ne odudaraju od zajednice u kojoj su živjeli. Međutim, oduvijek je bilo onih koji, zbog skromnijeg izgleda, nekakve bolesti ili “lošeg glasa” nisu uspijevali da okuse bračnu sreću. Zbog toga su neki, u dogovoru sa roditeljima, pribjegavali prevari, a takav mladoženja se u narodu zvao „lažni mladoženja“. Takav primjer nalazimo u narodnoj pjesmi “Ženidba Maksima Crnojevića”. Bilo je takvih primjera i u stvarnosti, a ne samo u narodnim pjesmama. Tako je 1732. godine neka Vinka tražila od srpskog Sinoda da joj poništi brak jer su je, prevarom, umjesto za zdravog vjenčali za čovjeka koji je nijem, gluv i lud. Sinod je, s razlogom, odobrio razvod. Zabilježen je još jedan primjer iz 1880.godine. Te godine se neka Vidosava Milovanović zagledala u naočita momka Stojana Mitića. Prijatelji je nagovoriše da pobjegne u kuću jednog od njih, gdje će je navodno čekati Stojan Mitić i odvesti je svojoj kući. Kad je došla, od Stojana ne bješe ni traga ni glasa, a ona od sramote, uze prsten drugog čovjeka i pođe za njega.