Veliki srpski junak, hajduk Veljko Petrović

Veljka, rođenog u Lenovcu kod Zaječara 1780. nemirni duh još 1803. godine vodi u hajduke. Četovao je sa poznatim harambašom Stanojem Glavašem, sa čijom se rođakom Marijom kasnije i oženio i imao dvoje djece. U početku Prvog srpskog ustanka Veljko je ratovao uz Stanoju Glavaša, Đušu i Vujicu Vulićević. Uz dozvolu Sovjeta, 1807. godine, diže na ustanak svoj rodni kraj, Crnu reku. Lična hrabrost i junaštvo od Veljka vrlo brzo čine jednog od najvećih srpskih heroja o kome se pjesme pjevaju i već za života ga uvode u legendu. Karađorđe ga imenuje za vojvodu i povjerava mu da čuva Banju, a kasnije i Negotin gde je junački poginuo braneći Krajinu od Turaka. Hajduk Veljko Petrović, vojvoda Krajinski, čuva istočnu granicu Srbije, obezbjeđuje red i mir u Krajini, utvrđuje grad i šančeve oko njega. Na taj način Negotin dobija značajnu ulogu u obezbjeđenju srpske granice prema turskoj vidinskoj armiji. Međunarodni položaj Srbije 1812. godine, nakon što Rusija završava rat protiv Turske mirom u Bukureštu, sve se više komplikuje. Turci nude Srbima amnestiju pod uslovom da stanje u Srbiji bude kao prije ustanka. Međutim, Srbi traže autonomniju od Porte i tako rat postaje neizbježan. Posle prvih sukoba sa Turcima početkom 1813.godine, Veljko je sa svojom konjicom prodro do Vidina i zaplijenio dosta stoke. Međutim, Turci su već pripremili napad na Krajinu. Početkom jula 1813. godine, kod sela Bukovča, dolazi do prvog većeg boja u kome je Veljko sa svojim bećarima do nogu potukao dio turske vojske. Posle tri dana velika turska vojska je prešla Timok i uputila se ka Negotinu. Uprkos savjetima mnogih da bi sa raspoloživom vojskom, koja je brojala manje od tri hiljade ljudi naspram 16.000 Turaka, Krajinu mogao uspješnije da brani sa okolnih brda, Veljko, ipak, odlučuje da Turke sačeka u utvrđenom Negotinu. Svakoga dana je Hajduk Veljko izlazio u susret neprijateljima i sa neiskazanom hrabrošcu se sa njima tukao, ali nadmoćnija turska vojska je, ipak, uspjela da se održi i da se oprezno primakne utvrđenom Negotinu. Uzalud je Veljko svake noći jurišao u turske redove i borio se nadljudskom snagom, vrijeme je ovoga puta radilo za Turke. Višednevna opsada Negotina potpuno je iscrpila njegove branioce. Municija je bila pri kraju, a pomoć nije stizala. Za to vrijeme Turci su bili sve bliže Veljkovim šančevima i neprekidno su tukli topovima negotinska utvrđenja. Gorjele su i u plamenu nestajale negotinske brvnare, tresla se Baba Finka od turskih đuladi, rušile su se drvene kule. Pričalo se da je Veljko naredio da se pokupe sve metalne stvari, tanjiri i kalajna kandila i da se pretope u puščanu municiju, pa je na kraju i talirima( tadašnjim metalnim novcem) punio topove kada su Turci negdje učinili juriš. Devetnaestog dana odbrane, 18. jula 1813. godine, poginuo je Hajduk Veljko na Abraševom šancu, u trenutku kada je bodrio svoje borce da istraju. Tursko đule okončalo je život proslavljenog Krajinskog vojvode. I uzalud su njegovi najbliži saborci pet dana krili njegovu smrt. Vojska je vrlo brzo osjetila da je Veljko poginuo i preko noći, kroz negotinski rit, pobjegla u Poreč. I, kako je to zapisao Vuk Karadžić: ”Vrlo brzo ceo onaj kraj, a potom i sva Srbija pozna da Veljka nema”. Ostao je njegov životni moto "Glavu dajem, Krajinu ne dajem". Mokranjac mu je posvetio VI rukovet, a mi mu skromno posvetismo današnju emisiju.