Urokljive oči

Po narodnom vjerovanju, zle ili “urokljive oči” mogu svojim pogledom nanijeti zlo i napakostiti svakom živom stvoru. Isto tako, zlo se može nanijeti i riječima, bilo da se neko nekome čudi ili da ga hvali. Vjeruje se da su zavist i zloba, najčešći povod uroka. Zavidne i zlobne osobe pretvaraju se da se nečemu dive ili da nešto hvale, a u sebi žele obratno od onoga što govore, pa tu svoju želju iskazuju zlim pogledom, ili neiskrenim riječima. Obično zavide ružni-lijepima, siromasi-bogatima, bolesni-zdravima, nesrećni-srećnima i eto mjesta i “posla” urokljivim očima. Zato se od uroka plaše i djeca i odrasli. No, ne mora neko da bude zloban pa da ima urokljive oči ili riječi. Po narodnom vjerovanju, u svakoj riječi hvale i divljenja i u svakom umilnom ili zlom pogledu, krije se moć uroka. Zato i danas, u vijeku neviđenog napretka nauke, kulture i prosvećenosti, svjedoci smo čestih primjera borbe pojedinca protiv uroka. Kada se neko nečemu divi, kada nešto hvali ili kada saopštava da mu poslovi dobro napreduju, kako su mu djeca zdrava i dobro uče, kako ga zdravlje dobro služi itd, on obično kucne u drvo i kaže: “Da ne čuje zlo”, “Ne bilo uroka”, “Da ga ne ureknem”. U drvo se kucka zato da zlo ne čuje riječi hvale, jer “zlo je zavidno pa može sve da pokvari i okrene nizbrdo”, a kucka se i zato da eventualni urok pređe na drvo. I ove čarobne riječi (da ih tako nazovemo), i kucanje u drvo, u krajnjoj liniji imaju za cilj da neutrališu jačinu urokljivog pogleda i urokljivih riječi i na taj način spriječe urok.