Gromovi

Iako je bila predmetom istraživanja različitih znanstvenika i filozofa kroz gotovo cjelokupnu istoriju, čak i danas ta pojava nije sasvim objašnjena i demistifikovana, još uvijek naučnici imaju pune ruke posla da shvate i objasne neke pojave vezane za udar groma. U antičko doba, kad je naučna misao bila tek u povojima, a bogova je bilo više nego stanovnika povećeg sela, gotovo svim narodima i kulturama su grom i grmljavina bili znaci božanskog djelovanja. Starim grcima grom je predstavljao jedno od Zeusovih oružja koje je za njega načinila Minerva, božica mudrosti. I Grci i Rimljani su posmatrali nebo, plašili se grmljavine kao znaka da su bogovi loše volje ili da se među njima događaju svađe i obračuni. Želeći odobrovoljiti bogove, obožavajući ih i bojeći ih se, svoje hramove su najčešće gradili na mjestima koja je pogodio grom i koja su stoga za njih bila sveta. Dijeleći slična uvjerenja, Asteci su bogove pokušavali odobrovoljiti prinoseći im za žrtvu djevice. Slično je bilo u kulturama i religijama većine starih naroda, a razna praznovjerja su se održala gotovo do današnjih dana. U nekim sredinama još se i danas vjeruje da zvuk crkvenih zvona može otjerati gromove, a sanke Djeda Mraza po cijelom svijetu vuku jeleni po imenu Donner (grmljavina) i Blitzen (munja). Preokret u razmišljanjima o fenomenu groma dogodio se sredinom 18. vijeka zahvaljujući radu i fascinantnim pokusima Benjamina Frenklina. On je dokazao da je grom električna pojava te je konstruisao i gromobrane kojima su se objekti i ljudi u njima mogli zaštititi. To je svakako bio ogroman korak naprijed, no trebalo je proteći još dosta vremena da njegove ideje budu prihvaćene u nauci i u praksi. Slijedeći veći napredak se dogodio krajem 19. stoljeća, kad su naučnicima za istraživanja postali dostupni fotografski i spektroskopski alati. Struju groma među prvima je uspio izmjeriti njemački naučnik Pockels koji je mjerio jačinu magnetnog polja kojeg bi uzrokovao grom te posredno, preko tog podatka izračunavao jačinu struje groma (1897-1900). Savremena istraživanja započinju s radom C.T.R. Wilsona koji je prvi vršio mjerenja električnog polja da bi odredio strukturu naboja u oblacima koji sudjeluju u atmosferskim pražnjenjima. Wilson je svojim radom puno doprinio današnjem razumijevanju tih fenomena, a za izum “oblačne komore” dobio je i Nobelovu nagradu. Nauka je dalje napredovala malim koracima sve do munjevitog razvoja tehnologije i mjernih tehnika i instrumenata u šezdesetim godinama 20. vijeka. Taj razvoj je donio nove mogućnosti izučavanja, ali i potrebu za efikasnijom zaštitom objekata i vozila (aviona i svemirskih letjelica), te raznih tehničkih (elektronskih) sprava osjetljivih na prenapone koji mogu nastati kao posljedica udara groma.