O zanatima koji su gotovo izumrli

Prije drugog svjetskog rata, u Bijeljini je bilo 40 opančara, a danas se više niko ne bavi ovim zanatom. Opančara je bilo pet i u susjednoj Јanji. Bjeljinski opančari su svoju robu, osim u Semberiji, prodavali u Zvorniku, Srebrenici i Vlasenici. Sami su štavili kožu, izrađivali različite vrste opanaka, a najčešće jednostavne šiškare, sa peteljkama pozadi, zatim nešto kvalitenije sa proširenim kaišem za skopčavanje i opanke sa sitnim prepletom. Ovi posljednji zvali su se smarlami. Od 1922. godine bijeljinski opančari su, po uzoru na majstora Žiku koji je došao iz Šida, počeli izrađivati opanke kapičare. Kod ovih opanaka kožni đon je štavljen, a gornji dio,zvani kapica, bio je od tvorničkog materijala. Kasnije su počeli izrađivati opanke čija su korita od gume, a okolica od kože. Od svih zanatlija, opančari su bili najbrojniji u ovom kraju, a danas ne postoje. Svojevremeno su podmirivali potrebe semberskog stanovništva i dobrim dijelom stanovništvo donjeg dijela Podrinja i gornjeg Birča. Izmijenjeni društveno-ekonomski odnosi na selu razlog su nestanka i ovog tradicionalnog zanata. Prije drugog svjetskog rata, u Bjeljini je bilo 5 čurčijskih radnji. Danas, nijedna. Ovaj zanat je, kao i opančarski, iščezao zbog toga što osnovni proizvodi, kožusi i šubare, imaju lošu prođu kod kupaca. Osim toga, za izučavanje ovog zanata nema više interesa. Prema istraživanju Radmile Kajmaković kožusi su se u Semberiji počeli nositi pred kraj austrougarske okupacije. Nosili su se kratki kožusi bez rukava i veliki sa rukavima, kod kojih je krzno bilo okrenuto na unutrašnju stranu. Ove proizvode je kupovalo, uglavnom, seosko stanovništvo iz okoline Bijeljine, u Brčkom, Gračanici, Srebrenici, Zvorniku. Kožusi se danas vrlo rijetko izrađuju od kože, skupi su, a niko ih i ne kupuje. Umjesto njih izrađuju se od skaja s postavom od krzna. Najčešće ih kupuju radnici pa su i dobili naziv, radnički.Ovčija koža je osnovna sirovina koju su upotrebljavale čurčije. Kupovali su je uglavnom od mesara i sami prerađivali. Čurčijski zanat bi i dalje mogao egzistirati jer se još mogu prodati po koji kožuh i šubara. Nevolja je u tome što je koža skupa i što je nema dovoljno na tržištu. Osim toga, majstori ne mogu više sami kožu štaviti jer za to više nemaju uslova.