O kamilici

Nema te vještačke arome najfinijih mirisnih komponenti u lijeku, sredstvu za higijenu, osvježivaču vazduha i tome slično koja može da potisne miris dobre stare kamilice. Njome nas je majka pojila, njome smo mi liječili svoju djecu i njome će oni smirivati naše eventualno uznemirene, staračke dane. Ona prati čovjeka od najranijeg djetinjstva i prvih blagih bebinih infekcija, kroz sve one situacije tipa “nije mi dobro”, pa do kraja života. Raste svuda oko nas. Kamilica je jedan od najpoznatijih i najpopularnijih biljaka. Čak je, prije Drugog svjetskog rata, kamilica iz Vojvodine bila važan izvozni artikl države. Do prije neku deceniju korištena je pretežno za pravljenje eterskog ulja, da bi otkrićem supstanci koje ona sadrži, a koje djeluju protiv upala, grčeva, bolova i infekcija, našla široku primjenu u medicini. Kamilicu u vidu čaja, ljekari preporučuju protiv bolesti varenja, premorenih očiju kao obloge, za inhalaciju prilikom prehlade. Kamilica je, takođe, uveliko osvojila industriju kozmetike. A, kako je prepoznati u prirodi? Kamilicu ćete teško prepoznati među mnoštvom kamilica surogata. Ko ima izoštren njuh, prepoznaće je po delikatnom mirisu, a kome ovo čulo nije pouzdan vodič neka je malo bolje pogleda. Na cvjetnoj glavici ima ispupčen srednji žuti dio, mek pod prstima i šupalj kad se cvjetić rascijepi. Bere se u punom cvatu, u maju ili junu, kad su formirani i bijeli listići. Za berbu se koristi suvo i lijepo vrijeme, a cvjetna glavica se otkida odmah ispod cvati, najviše 1-2 cm drške. Ne treba je sabijati u ambalažu, već je ostaviti da bude rastresita i što prije je odnijeti na sušenje u hlad na promaju ili specijalne sušare. Čuva se u papirnim ili platnenim vrećicama dobro zatvorenim zbog prašine i insekata.