O vjerovanju u svetost vode kod Srba

Naša zemlja je, po mišljenju velikog broja njenih žitelja, najljepša zemlja na svijetu. Njenoj ljepoti i posebnosti ne doprinose samo prirodna bogatsva, ljudi i materijalni i duhovni ostaci prošlih vremena, već snažan doživljaj Božanske svetosti, koji je bio prisutan u srpskom biću. Taj odnos prema zemlji kao osvještanom prostoru, koji je bez obzira na različita iskušenja morao biti branjen i sačuvan, postojao je kod Srba tokom čitave njihove hiljadugodišnje istorije, zadržavši se u svijesti ili podsvijesti ljudi do današnjih dana. Gotovo da nema područja u našoj zemlji koje ne nosi atribut svetog mjesta, bez obzira da li je reč o pravoslavnoj crkvi, manastiru, svetom drvetu, izvoru vode, poprištu neke vojne bitke, mjestu stradanja, ili mjestu na kome je boravio, ili tuda prošao neki sveti čovjek. Poštovanje svetih mjesta veomo je prisutno i danas, a poseban odnos Srbi imaju prema svetim vodama.

U prethrišćanskom vjerovanju voda je sama po sebi bila božanstvo. Ona je imala svojstvo ličnosti sa kojom se komuniciralo ravnopravno. U hrišćanstvu voda ima nešto izmijenjenu ulogu, odnosno, ona je postala jedan od vidova Božijeg djelovanja. Ona je jedno od lica kroz koje nam se Bog javlja, jer svaka voda i bilo koja druga tvar može postati svetom samo ako je prožeta Duhom svetim, koji je jedan od tri lica Božija. U vodi, odnosno u rijeci Јordan, kršten je Isus Hrist, i od toga vremena do danas sveti čin krštenja hrišćanja odvija se pogružavanjem ili prskanjem svetom vodom. Zato je kod hrišćana Sveta voda, poslije svetog pričešća, najveća svetinja. Sveta voda je ta koja nam daje snage da se borimo kroz život, odolimo iskušenjima da pobijedimo zlo u sebi i oko sebe. Ona je jedan od svetih darova koji, pored molitve i kajanja, može da nam pomogne na putu spasenja. Svetost vode postiže se na različite načine, a jedan od najljepših, koji je ujedno najočigledniji pokazatelj božanskog djelovanja je putem zajedničke molitve. Od svih svetih voda Srbi najviše poštuju Bogojavljensku vodu ili vodicu, koja se osvještava na dan kada se Bog Otac javio sa neba poslije Hristovog krštenja u rijeci Јordan i poslao Duha Svetog u vidu goluba, koji je sletio na rame njegovog Sina. Taj događaj, kada su se javila Sveta trojica, Otac, Sin i Sveti Duh na jednom mjestu smatra se, poslije Vaskrsenja, najvažnijim izrazom Božijeg prisutva i moći. Srbi vjeruju u Svetu Trojicu, krste se sa tri spojena prsta, što simboliše jedinstvo svetih ličnosti i ljubavi između njih, koja je obrazac našeg života. Sveta voda osveštana na Bogojavljenje godinama ostaje svježa, ukusna i ljekovita. Običaj je da se ova voda čuva tokom cijele godine, jer ona pomaže u svakoj bolesti. Vjeruje se da Bogojavljenska voda može da pomogne kada mala djeca imaju strah noću, kada čovjeku naglo pozli, ili kada ne može da podnosi bolove u bolesti. Njena sveta moć je od velike koristi kažu kada se čovjeku smućuju pomisli i kada ne zna kako da riješi neki problem. I uopšte, brojne su prilike u životu kada Bogojavljenska voda, ako se sa vjerom upotrebi, stvarno koristi. Na sam dan Bogojavljenja dozvoljava se da se tom vodicom poprskaju sve odaje u kući i ukućani, ali u drugim danima ova sveta voda može samo da se pije u bolesti.

Bogojavljenskom vodom mogu se osvježiti i zdravi ljudi na sam praznik, ali u toku godine ako žele, samo je potrebno da prije toga nekoliko dana poste. Kod srpskog naroda postoji takođe vjerovanje da svaka voda zahvaćena na Bogojavljenje ima neobična svojstva, veoma slična osobinama osvećene Bogojavljenske vodice. Neki vjernici, koji na ovaj praznik ne uspiju da odu u crkvu po svetu vodicu, jednostavno zahvate tog jutra običnu pitku vodu i manju količinu ostave da stoji preko cijele godine, podjednako vjerujući u njena neobična svojstva. Uočeno je da i takva voda ima mnogo duži vijek trajanja od obične, kao i druga svojstva koja srećemo kod svetih i posvećenih voda. Na dan Bogojavljenja, pored toga što se svako trudi da uzme osvještanu vodicu koju će čuvati cijele godine, prema narodnom vjerovanju, svako može da uputi Bogu molitve za ostvarenje najvažnijih želja. Vjerovanje da je voda jedan od načina na koji se Božija blagodat izliva na ljude uticalo je da se brojni izvori, kojima naša zemlja obiluje, proglase svetim mjestima. Svetost, a samim tim i ljekovitost povezuje se sa prisustvom sveca na određenom mjestu, javljanjem Bogorodice, podizanjem crkve ili manastira na tom mjestu ili događanjem nekog drugog čuda. U Srbiji, u blizini Niša nalazi se manastir Đunis, posvećen Pokrovu Presvete Bogorodice, koji je jedan od najvažnijih svetih mjesta kod Srba. Ovdje se presveta Bogorodica javila jednoj djevojčici krajem 19. vijeka, osvještala izvor i rekla da će ta voda pomagati mnogima. Manastir Ostrog, gdje je Sveti Vasilije osvješatao taj prostor, takođe je veliko čudo. U zapadnoj Srbiji mnogi toponimi pokazuju da su izvori u tom kraju u vezi sa Svetim Savom, pa se tako javljaju nazivi Savina voda, Savini lončići, Savine stope, Savin zdenac.