“Srpski Termopili”

Sigurno svi znaju da se najveći značaj ove bitke ogleda u tome što je austrougarska vojska spriječena da presiječe povlačenje srpske vojske preko albanskih planina, i dalje na Krf. Krajem 1915. oko pola miliona austrougarskih, njemačkih i bugarskih vojnika napalo je Srbiju pa se njena vojska uz teške gubitke povlačila preko Kosova i Metohije, Crne Gore, Albanije sve do Krfa. U tim tragičnim trenucima, regent Aleksandar Karađorđević uputio je istorijski telegram divizijskom generalu Јanku Vukotiću u kome se kaže: “Ako, serdare, zadržite neprijatelje 24 sata da ne prodru na Kosovo vi ste se odužili srpstvu i slovenstvu!” Crnogorska Sandžačka divizija sa 6.500 boraca u odlučujućim bitkama 6. i 7. januara 1916. u okolini Mojkovca zadržala je nastupanje 20.000 austrougarskih vojnika koji su težili da izvrše proboj do Čakora i onemoguće srpskoj vojsci odstupnicu u čemu nisu uspjeli. Vojska Kraljevine Srbije povukla se preko Čakora i Podgorice za Albaniju, dok je jedan dio to učinio preko Kosova i Metohije, sliva rijeke Drima, preko Skadra i dalje albanskim primorjem. Iako se istovremeno suočavala sa napadom na Lovćen koji je osvojen vrlo brzo, Sandžačka divizija crnogorske vojske ostala je na Mojkovcu da brani odstupnicu srpskoj vojsci, iako je, nažalost, nekoliko dana nakon te velike pobjede, a nakon austrougarskog osvajanja Lovćena i Cetinja, Crna Gora kapitulirala, a cijela Crnogorska vojska raspuštena. Crna Gora se odužila Srbiji, braneći Mojkovac, dok se bude stvarala i pisala istorija. Rijedak je takav poduhvat u istoriji balkanskih naroda i šire. Sa znatnom sigurnošću se može tvrditi da bi zarobljavanje i uništavanje srpske vojske bila njena istorijska katastrofa s neizvjesnom budućnošću. Pobijedila je svijest Crnogoraca da spasu svoju braću i sebe. Austrijski pukovnik Rihter, koji je učestvovao u borbama na Mojkovcu, piše: „Hrabrost crnogorskog vojnika nema premca u istoriji ratova. Bilo je dana kada su pojedini položaji po nekoliko puta prelazili iz ruke u ruku. Tu ste mogli vidjeti crnogorskog vojnika koji goloruk nalijeće na bajonete protivnika. Ta malobrojna, primitivno naoružana crnogorska vojska danima je na mojkovačkom terenu zadržavala daleko brojniju, moderno naoružanu austrougarsku vojsku, i odstupala je tek onda kada je svaku stopu zemljišta zalila svojom i neprijateljskom krvlju, i kada je svaki kvadratni metar bojišta prekrila svojim i neprijateljskim leševima.“ Prilikom predaje odlikovanja, Karađorđeve zvijezde, divizijaru Јanku Vukotiću, regent Aleksandar je rekao: „Vojvodo, Vi ste se više odužili Srpstvu, zato mi je drago što mi se pružila prilika da Vam lično iz ruke u ruku predam za sada ovo moje malo priznanje.“ Đeneral Milan Đ. Nedić je o Mojkovačkoj bici rekao: „Usluge koje je crnogorska vojska učinila srpskoj vojsci prilikom njenog povlačenja ka jadranskom primorju, ničim i nikada se ne mogu nadoknaditi. To su usluge koje je mogao da učini samo brat za brata i koje se nikada ne zaboravljaju. Da je crnogorska vojska omogućila izvođenje austrijskog manevra, bile bi uništene sve četiri srpske armije, pa i cijela srpska vojska, a srpski narod ne bi bio ono što je danas.“ Vladika žički Nikolaj Velimirović kaže: „Da nije bilo Božića na Mojkovcu, ne bi bilo Vaskrsa na Kajmakčalanu“. „Mojkovac je bio žrtvovanje sebe za spas svoga brata i svi oni koji su poginuli u Mojkovačkoj bici buktinja su žrtve, koja je po svojoj prirodi Hristolika, koja se dogodila na tri dana na tri Srpska Božića,“ ističe Mitropolit crnogorsko-primorski i Egzarh Pećkog trona Amfilohije. Na tabli spomenika na Bojnoj Njivi piše “Mi smo pali da bi Crna Gora i Srbija živjele”. Vasilija Vukotić, kći serdara Јanka, učestvovala je kao bolničarka u Balkanskom ratu, a u Prvom svjetskom ratu nalazila se uz svoga oca u ognju istorijske Mojkovačke bitke. Svoje viđenje ovog sudbonosnog otpora crnogorske vojske, Vasilija je opisala Antoniju Đuriću, a on ga unio u knjigu “Žene Solunci govore”, mada Vasilija nije bila na Solunskom frontu, ali je to učinio zbog značaja Mojkovačke bitke za srpsku vojsku u povlačenju 1915-16. godine. Kazivanje Vasilije Vukotić u skraćenom obimu izgleda ovako: Prijeteći srpskim trupama okruženjem i uništenjem, neprijatelj je grupisao sve jače snage prema Crnoj Gori, nastojeći da bar na pojedinim dijelovima vojske presiječe odstupnicu. Zna se da je prema Crnoj Gori bilo upućeno oko 90 hiljada srpskih vojnika i nekoliko hiljada izbeglica. Najveći dio austrougarskih vojnika, oko dvadeset hiljada, sa blizu sedamdeset topova ugrožavalo je put od Rožaja preko Sjenice prema Bijelom Polju i Mojkovcu. Drugi dio austrougarskih trupa napadao je položaje iz pravca Pljevalja prema Priboju i dalje prema Bijelom Polju i Mojkovcu. Јedan dio neprijateljskih trupa jurišao je na položaje Gacko-Metaljka i prema Bileći. U Boki kotorskoj i Krivošijama, međutim, bile su koncentrisane jake neprijateljske snage sa mnoštvom topova raznih kalibara, od kojih je samo prema Lovćenu bilo usmjereno više od 270. Crna Gora je iz svih pravaca bila pod opsadom. Bilo je samo pitanje dana kada će njena malobrojna vojska, iscrpljena u mnogobrojnim borbama i pritisnuta oskudicom u naoružanju, municiji i hrani, početi da popušta. Istina, neprijatelj je računao da će brzo slomiti taj otpor i da će zarobiti i uništiti znatan dio srpske vojske u povlačenju. Ali, te nade su se izjalovile. Serdar-Јanku Vukotiću, svakodnevno stižu izveštaji o kretanju srbijanskih trupa. Govorio da neprijatelj neće moći da koncentriše znatne snage preko Rožaja i Peći zbog visokih planina i loših vremenskih prilika - snažni vjetrovi i jaki mrazevi desetkovali bi austrougarske trupe. I drugi oficiri su zaključivali da će se neprijatelj usmjeriti od Foče, Goražda, Pljevalja, Višegrada, Sjenice i Prijepolja prema Tari i Mojkovcu jer su putevi bili neuporedivo bolji za kretanje trupa i prevoz topovskih baterija. Otuda su se i crnogorske, i neprijateljske snage grupisale pretežno na mojkovačkim položajima. Znatan dio crnogorske artiljerije, koji se nalazio u Bosni i Sandžaku, prebačen je na položaje oko Mojkovca. Uoči boja na Mojkovcu, u Kolašinu, proslavljeno je Badnje veče. Vojnici i oficiri nasjekli badnjake i zapalili veliku vatru pred zgradom u kojoj se trenutno nalazio Štab. Vatru je upalio serdar Јanko, pa redom ostali oficiri i vojnici, bacajući na plamen hrastove grančice, koje su varničile i pucketale. Planuše puške i označiše početak velikog slavlja. Božićnje raspoloženje biješe sve obuzelo. Oko badnjaka koji su lagano sagorijevali odjeknuše gusle, pjesma ispuni prostor i sve to podsjeti na one scene iz “Gorskog vijenca”. Svi su slutili da će sutrašnji dan biti obojen krvlju, da će se i sutra sudariti dvije vojske, jedna malena, ali hrabra, koja brani svoje kuće i svoj goli krš, svoju čeljad i svoje majke, i druga, silna, koja je krenula da osvoji tuđe, da nas učini robljem. U zdravicama, uz podignute čaše, čule su se i riječi zakletve da neprijatelju neće ustupiti ni pedalj zemlje, da će izginuti na braniku otadžbine. Već sutradan, planina se cijepala,stoljetna bukova šuma pretvarala se u iverje, snijeg je već uveliko bio obojen ljudskom krvlju. Tresak za treskom ne jenjava. Sve se lomi. Kida... Predveče stigoše još neki ordonansi sa bojišta i rekoše da su u borbu stupila i dva naša regrutska bataljona, mladići između osamnaeste i dvadeset druge godine. Puni snage i nacionalnog ponosa jedva su čekali priliku da se uhvate ukoštac sa neprijateljem, da mu pokažu šta je u kolijevci odnjihala Crna Gora i kako se gine za otadžbinu. Mladići su, rekoše ordonansi, već nekoliko puta jurišali na neprijateljske položaje utvrđene bodljikavom žicom. Ej, Crna Goro, pleme ti ljubim, obraz ti ljubim, krš ti ljubim, ne daj se! Neka Švaba upamti ovaj dan, ovaj pravoslavni Božić, ovaj mraz, snijeg obojen i njegovom krvlju, neka upamti ovo srpsko pleme na čiju je zemlju pošao. Gdje god je pokušao prodor, neprijatelj je dočekan vatrom i na nož. Pobjedacrnogorske vojske bila je potpuna. Ubrzo je stiglo priznanje i zahvalnost kralja Nikole za sjajne uspjehe Sandžačke vojske na Mojkovcu i oko Berana: “Njegovo Veličanstvo Kralj Gospodar izjavljuje preko načelnika štaba Vrhovne komande svoju veliku blagodarnost hrabrim i neustrašivim Kolašincima, koji tako junački brane svoju otadžbinu i pozdravlja vas sa: živela hrabra Sandžačka vojska i njen slavni komandant i oficiri....” Ali, agonija se približavala: Sandžačka vojska, koja je četrdeset pet dana branila mojkovačke položaje, štiteći odstupnicu bratskoj srpskoj vojsci, nije više imala snage. Njeno brojno stanje bilo je gotovo prepolovljeno. Nakon krvavih borbi na Mojkovcu saznali su da su sve srpske trupe prošle kroz Skadar i da tu očekuju savezničke brodove koji će ih prevesti na Krf. Međutim, vojska je držala te položaje sve do 21. januara, kada je stiglo posljednje naređenje da se raziđe “jer vojska više ne postoji”... Slom Crne Gore serdar Јanko Vukotić je doživio kao najdublju ličnu tragediju. Iako mu je tada bilo tek četrdeset devet godina, bio je oronuo kao starac. Pao je u očajanje i svi, koji su u tim časovima bili oko njega, mislili su da je svršeno, da neće preživjeti. Odveli su ga nekako u selo Grlić, blizu Danilovgrada, kod rođaka da tu izdahneprije nego što ugleda plavičaste austrougarske uniforme. Ali, sudbina je htjela da preživi i padne u ruke austrougarskih vojnika. Poslije oslobođenja i ujedinjenja, serdar Јanko se, kao i drugi, vratio iz logora dočekan svim počastima i priznanjima ne samo zbog bitke na Mojkovcu već i zbog drugih bitaka koje je uspješno vodio u tri rata. Umro je 1927. godine u Beogradu i sahranjen u izdvojenoj parceli na Novom groblju, desno od glavne kapije, odmah do grobnice Nikole Pašića. Umro je u šezdeset prvoj godini života. Godinu dana ranije unapređen je u čin armijskog generala. Država mu je podigla spomenik... U istu grobnicu sahranjena je, 1932. godine, njegova supruga Milica. A Mojkovac i danas živi u pamćenju potomaka. Da nije bilo onog krvavog Božića na Mojkovcu, ne bi bilo ni Vaskrsa na Kajmakčalanu. Da crnogorski orlovi, oni mladi ljudi, koji u trenu prezreše smrt, svojim grudima ne zatvoriše mojkovačka vrata i tako ne dozvoliše neprijatelju da se javi srpskoj vojsci u bok i pozadinu, možda bi sudbina srpstva bila zauvijek zapečaćena...