Mutabdžije, abadžije i tatari

Mutabdžije ili mutavdžije su izrađivale proizvode od kozije dlake. Koze su strižene u junu, a otkupljenu vunu majstori su razvrstavali po bojama, namakali, upredali i tkali na razboju. Na taj način izrađivani su pokrovci za stoku, džakovi za pšenicu, bisage u koje je stavljano sjeme pri sjetvi, torbe koziljavke u kojima se nosio slavski kolač u crkvu ili hljeb na njivu, čerge(prostirke) za pod i drugi proizvodi. Šerpelj, ćapovi, tokmak, džibuk, ćerkez, jergan, amiš, irit, tarak, klubdže, sidžimka, zerbalica, riječi su iz mutabdžiskog jezika, koji nestaje zajedno sa ovim starim zanatom.

Abadžije su ručno izrađivale narodna odijela od domaćeg sukna ukrašavajući ih gajtanima. To su bili veoma ukusno urađeni koporani, dolame, tozluci, kabanice i razni haljeci. Išli su od sela do sela i često stanovali u kućama u kojima su izrađivali odjeću.

Tatarin je, to svi znamo, pripadnik tatarskog naroda, ali u Srbiji, tim terminom je bila obilježena, preteča današnjeg poštara. Dužnost mu je bila da, na konju, nosi poštu, važne dokumente, novac i sitnije vrijednosti na određenoj relaciji. Prvi naziv Pošte u Srbiji 1835. kada je osnovana je bio „Tatarska služba“. Tatari su jahali konje koje su mijenjali u usputnim Menzulanama, rijeđe „Mezulanama“ ili Menzilanama (pretečama objekata pošte). U Menzulani su pored svježeg konja mogli dobiti i hranu i smještaj. Menzulana je nastala od turskih riječi “menzil”-konj i “han”, koja je značila kuću, odmorište). Tatari su bili vrlo izdržljivi i hrabri ljudi poznati po brzini. Najbrži su relaciju Beograd-Istambul prelazili za 4 dana! Tatari su bili ljudi od ugleda i povjerenja, a rang im je bio definisan visinom fesa. Što viši fes, viši rang. Za pomoćnike su imali surudžije.