Žrtveni običaji našeg naroda

Prinošenje žrtava je prastari običaj i vodi porijeklo još iz predhrišćanskih vremena. Dijelovi tih običaja su ostali i do današnjih dana, doduše, u mnogo bezazlenijem obliku. Dakle, danas vam govorimo o žrtvenim običajima našeg naroda. U predhrišćansko doba, kada bi čovjeka snašla neka bolest, bijeda, nesreća ili nevolja, on se molio i obraćao za pomoć mnogobrojnim bogovima, u koje je tada vjerovao, a i svojim umrlim precima. No, da bi bio siguran da će mu oni pomoći, on ih je, rečeno današnjim jezikom, podmićivao ili još bolje, korumpirao, tj. prinosio im je na dar nešto od svoje imovine, pa čak i nekoga od svoje familije. Prinosio im je žrtvu. Što je veća nesreća pritiskala čovjeka ili mu prijetila, to je i žrtva bila veća: žrtvovana su djeca, nevjeste, mladići, vjerske i plemenske starješine. Poslije ljudskih žrtava, prinošene su žrtve u živini i stoci, pa i u hrani, piću i ostalim dobrima i imovini. Čovjek je prinosio žrtvu i u znak zahvalnosti za dobra koja su mu bogovi podarili. Žrtve su najčešće prinošene: da bi bolesnik ozdravio, da bi se djeca održala, da bi se narod spasao od gladi, suše, poplave, boleština i svih drugih, mogućih zala koja su mogla da ugroze život i blagostanje čovjeka. Prinošenje krvne žrtve je veoma svirepo, surovo i nehumano, jer su žrtve ubijane, spaljivane, bacane u vodu, bile zazidane ili zakopane u zemlju. Beskrvne žrtve su spaljivane, zakopavane, dijeljene za dušu itd. Hrišćanstvo nije moglo u potpunosti da iskorijeni ove žrtvene običaje, stare hiljadama godina, pa je nastojalo da ih zamijeni, ublaži, humanizuje i da im simbolično značenje, te ih koliko-toliko prilagodi hrišćanskoj vjeri. Ova tri primjera to najbolje pokazuju:

Umjesto prinošenja ljudske žrtve bacanjem čovjeka u vodu, crkva je uvela bacanje krsta u vodu o Bogojavljenju. Prastari običaji prinošenja žrtve uziđivanjem čovjeka u temelje građevine zamijenjen je uziđivanjem živog marvinčeta. Kasnije je i taj običaj zamijenjen humanijim. Na temeljima zgrade bilo bi zaklano neko živinče i obično je samo glava bila uzidana u temelje a meso bi pojeli graditelji-da se omrse. Pored klanja životinja na temeljima građevine, stari majstori su nastojali da uzidaju i nečiju sijenku ili štap sa mjerom nečijih stopa ili visine da bi građevina bila dugovječnija. Uz ovakvu krvnu žrtvu, običaj je bio i da se u temelj uzida neki metalni novac. O uziđivanju ljudskog bića u temelj građevine govori i naša narodna pjesma “Zidanje Skadra na Bojani”. Vjerovalo se da ako se ovakve žrtve ne prinesu pri gradnji, neko bi mogao umrijeti u kući. U nekim krajevima, kada kiša dugo pada, bace mrtvačka nosila u vodu da bi kiša prestala. Pretpostavlja se da je to simbolično bacanje živog čovjeka u vodu, da bi se kiša umilostivila. Unošenje badnjaka uoči Božića u kuću, posipanje badnjaka žitom, orasima i vinom predstavlja prinošenje žrtve šumskom duhu-da bude milostiv i izdašan prema domaćinu, ukućanima i stoci. Klanje jagnjadi na Đurđevdan i prasadi preko ljeta i u jesen, predstavlja prinošenje žrtve za zdravlje stoke. Klanje božićne pečenice predstavlja prinošenje žrtve za spas i pokoj duše umrlog. Klanje stoke i živine na sahranama i daćama predstavlja, takođe, prinošenje žrtve za spas i pokoj duše umrlog. Miješenje i lomljenje božićnog i slavskog kolača predstavlja prinošenje žrtve za rod usjeva, za razmnožavanje stoke i zdravlje ukućana-drugim riječima za napredak i blagostanje kuće. U nekim krajevima kada žanju, kose, beru vinograd ili voće, ostave na sred njive malo žita, u livadi malo trave, na čokotu malo grožđa ili na voćki malo voća-za ptičice i stvorenja božja, jer se tako valja da bi i dogodine rodilo. I ovo predstavlja prinošenje žrtve u znak zahvalnosti za dobar rod. U stočarskim krajevima bio je običaj kada se stoka naplodi do hiljadu komada, višak preko toga otjeraju u planinu i prepuste vukovima i božjoj volji, pa ako se ta žrtvovana stoka vrati kući, treba je ponovo otjerati od kuće. Ako se i treći put vrati kući, onda se priključi ostalom stadu, jer je to božja volja. Negdje su, prilikom oranja za sjetvu, u brazdu zaoravali ribu-da bi se umilostivili bogovi i pustili dovoljno kiše na usjeve i da bi usjevi rodili kao što se riba plodi. I mačka je bila predmet žrtvovanja, bilo da je žrtvovana zbog suše ili dugotrajne kiše. Vjeruje se da prvi štenci, ako ostanu u životu, kasnije pobjesne, zato ih narod baca u vodu, te na taj način prinosi žrtvu za napredak i razvoj domaće stoke i živine. Ponegdje, opet vjeruju da su prvi štenci vidoviti, pa ih ostavljaju za kućne ili stočne čuvare, jer oni brane kuću i stoku od lopova, vuka, hajduka i nečistih sila. Klanje crnih životinja: pijetla, svinje ili ovce na grobu povampirenog mrtvaca predstavlja prinošenje žrtve tome mrtvacu, da se više ne diže iz groba. Klanje kokoši ili pijetla o Božiću ili uoči nekih praznika, zatim prilikom oranja, sjetve, vršidbe, kosidbe, predstavlja, takođe, prinošenje žrtve domaćem svecu zaštitniku. Žrtvenim običajem smatra se i to kada neko sazida kuću , otvori radnju, dobije stan, pa pozove prijatelje “na naselje”. Prijatelji, pored poklona u stvarima, bacaju metalni novac po prostoriji u koju uđu-za sreću i napredak toga doma.