latinica  ћирилица
22/12/2013 |  12:49 | Autor: RTRS

Nikoline čarolije

Nikola je jedno, od 135 registrovane djece u RS kojima je dijagnostifikovan autizam. „Njegovo prisustvo u razredu sigurno je podsticaj za ostalu djecu da budu bolji drugari i sutra postanu bolji ljudi", riječi su njegove učiteljice.
Nikoline čarolije - Foto: RTRS
Nikoline čarolijeFoto: RTRS

Inkluzivno obrazovanje se razvilo kao pokret koji je trebalo da bude izazov dosadašnjoj ekskluzivnoj teoriji i praksi a postao je favorizovani usvojeni pristup koji se odnosi na učenje svih učenika u redovnim školama i učionicama. “Pojavile su se mnoge dileme i nesuglasice oko uključivanja djece sa posebnim potrebama, predškolskog i osnovnoškolskog uzrasta, u redovne odgojno obrazovne ustanove.

Do tih dilema na našim prostorima moglo je doći zbog toga što je inkluzija doživljena kao nametanje koje su donijeli stranci u našu zemlju ili administrativna naredba od strane obrazovnih vlasti”, navodi se u priručniku o inkluzivnom obrazovanju. Banjalučanin Nikola Bogdanić, koji ima 11 godina, ide u peti razred Osnovne škole „Georgi Stojkov Rakovski“.

Nikola je jedno, od zvanično 135 djece u Republici Srpskoj kojima je dijagnostifikovan autizam. Dijagnozu je dobio još dok je njegova porodica živjela u Kanadi. Kasnije, kad su se vratili u Republiku Srpsku, Nikola se suočio sa još jednim problemom.

Uz određene probleme koje mu stvara autizam, stigao je iz engleskog govornog područja i nije poznavao srpski jezik. Danas, skoro četiri godine, koliko se već Nikola školuje, razumije instrukcije na srpskom jeziku, skoro savršeno reaguje na zadatke koji mu se postavljaju, a nakon škole ide i na tretmane u Udruženje „Djeca svjetlosti“, jedino specijalizovano udruženje iz RS koje je svoj rad posvetilo isključivo osobama sa autizmom.

ODLIČNO PRIHVAĆEN U RAZREDU

„Na našu sreću, Nikola je jedan od srećnih slučajeva, sve je prošlo dobro kako smo i očekivali mada je proces adaptacije bio malo duži. On je prihvaćen od strane djece fantastično, što je izuzetno bitna stvar za djecu sa takvim poremećajem, jer je njima sama socijalizacija užasno veliki problem. Njemu je bilo kakav vid socijalizacije u razredu bitan, kao kada mu neko posudi gumicu ili kada ga neko pozove da izađe sa njim na odmor da prošeta“, ističe Nikolina majka, Sanda. Ona napominje kako su srećni što je on dobio divan razred, pun dobre i na vrijeme informisane djece, što je najvažnije, jer je do sada često dobijala pitanja o tome šta je to autizam. Ljudi ne znaju mnogo o tome i ne znaju kako da se informišu. „Možda bi bilo dobro od strane Ministarstva prosvjete da napravi neke najobičnije brošurice sa nekim osnovnim informacijama, pa da se one dijele roditeljima u svim razredima, ubacuju u sandučiće građanima, da se oni informišu, da bi znali danas sutra da objasne svom djetetu, da ono zna kako da se ponaša prema takvom učeniku, da zna kako da mu priđe, šta može da očekuje od njega, da zna kada je to dijete uznemireno. To je učiteljica u Nikolinom razredu odradila fantastično, a učiteljica je inače jako važna karika u tom lancu podrške tim učenicima. Ona je dakle informisala roditelje, pa su oni onda svoju djecu, jer oni jako mogu da pomognu u tom procesu napretka“, ističe Sanda za RTRS. Sanda navodi kako je primjećeno od strane svih radnika u školi da je Nikola napredovao. Edukacija je nešto najbolje što se toj djeci može desiti. „Povećavaju svoje znanje pa i aktivnosti, osjećaju se sigurnije, da bi možda u budućnosti mogli da žive nezavisno. Nikola je napredovao u skladu sa svojim mogućnostima, on u nekim segmentima nastave postiže kao i svoji vršnjaci, ali je u većini drugih iza njih i to će da ga prati i u budućnosti jer je priroda tog problema upravo da sporije saznaje neke kompleksne stvari“. Ono što je specifično je da škola „G. S. Rakovski“ jedina u Republici Srpskoj ima logopeda, a Sanda smatra da bi za Nikolu bilo jako značajno i kada bi taj logoped mogao malo više da radi individualno sa njim.

TIMSKI RAD U ŠKOLI- RECEPT ZA USPЈEH

Nikoli je prilagođen plan i program rada, a u toku školovanja mu pomaže asistent u nastavi. Učiteljica, Mirjana Јovković, kaže kako je dolaskom Nikole i ona sama prvi put imala kontakt sa djetetom koji ima autizam. „Nikola je u moje odjeljenje došao kad smo bili drugi razred. To je za mene bila novonastala situacija, do tada nisam imala kontakt sa djetetom koje ima autizam, a pohađa redovnu nastavu. Pred mene i moje učenike postavljen je veliki zadatak jer smo, prije svega, imali jezičku barijeru. Dijete je došlo sa engleskog govornog područja. Početak je bio obeshrabrujući i mislila sam da nećemo uspjeti. Međutim, kada sam dobila asistenta koji mi pomaže u nastavi, došlo je do pomaka. Rezultati su bili sve bolji, u smislu da se dijete u potpunosti socijalizovalo, da su ga drugari iz razreda prihvatili i da je on prihvatio njih“, izjavila je Јovkovićeva. Ona ističe da je model inkluzivnog obrazovanja bez timskog rada- nemoguć. „Samo uz pomoć asistenta moguće je da pripremim nastavu za drugu djecu i prilagodim je Nikoli. Takođe, pomaže nam i logoped. Inače, mi smo jedina škola koja uopšte ima logopeda. Јa kao učiteljica, uz pomoć asistenta, svaki dan prilagođavam Nikoli. Uzimamo u obzir koliko je on raspoložen. Od njegovog raspoloženja uglavnom zavisi koliko će uraditi taj dan. Naravno da moramo da mu prilagođavamo nastavu jer on ne može da prati kao druga djeca, ali je bitno da je socijalizovan i da ne ometa nastavni proces“, dodala je učiteljica Јovković. Nikola tačno zna gdje mu je učionica i koja je njegova klupa, pa svaki dan tu dolazi kao po zadatku. Nikad neće sjesti na tuđe mjesto.

ASISTENTI U NASTAVI „DEGRADIRANI“

Zbog lošeg odnosa institucija, jedno dijete više puta promijeni asistenta u nastavi. Iako je riječ o jako ozbiljnom i odgovornom poslu, asistenti u nastavi koji pomažu ovakvoj djeci, prijavljeni su na samo pola radnog vremena. Bez obzira na posvećenost u radu, mnogi od asistenata i dalje tragaju za sigurnijim poslom. Onog trenutka kad dobiju stalni angažman u drugoj školi, djeca sa autizmom dobijaju novog asistenta u nastavi, što je uglavnom kontraproduktivno. „Njih ta rutina jako poremeti. Na početku oni se navikavaju na tog asistenta tako da im to teško pada. Generalno što manje mijenjanja rutina za tu djecu je bolje, posebno u mlađem uzrastu jer su oni tada najosjetljiviji. Јa sad mogu sa sigurnošću reći da je moj Nikola adaptiran i da je to sada sve super, ali već iduće godine njemu će biti teže, jer će biti mijenjanja učionica, novi nastavnici... To će njemu baš biti izazov, ali se nadam da ćemo i to prevazići na najbolji način. Do mijenjanja asistenata često dolazi jer su oni jako slabo plaćeni u odnosu na to koliko je to izazovan posao, pa je to najčešći uzrok a neki se jednostavno ne snađu u tome. Nikola je sada odlično prihvatio novog asistenta i meni je drago zbog toga“, kaže Nikolina majka. Svetlana Grublješić, Nikolin asistent u nastavi, uz njega je tek od ove školske godine. Ističe kako je uloga asistenta velika i značajna. Za učiteljicu je nemoguće da radi sama s Nikolom, a da pri tome pruži pažnju i ostaloj djeci. „Treba imati dosta truda i strljenja da bi se ostvarili neki rezultati, ali uz ispravan rad, oni su mogući. Kada mu pružim ljubav, ja dobijem povratnu informaciju. To su neočekivani zagrljaji i poljupci i tada je moj dan u potpunosti ispunjen. Moj zadatak je da njemu ovdje bude lijepo, te da svaki dan iz škole izađemo nasmijani. Tačno je da Nikola ima svoje rituale od kojih ga ja ne odvajam. Oni su neka njegova sigurnost. Sačekam ga ispred škole, uđemo u učionicu petog tri, sjedimo u prvoj klupi i započinjemo svoje školske aktivnosti..." „Najviše interesovanja pokazao je za likovno i zato sam ja napravila jednu izložbu u holu škole sa njegovim radovima - Nikoline čarolije. Јoš pišemo slova i brojeve, čitamo pjesmice koje se njemu sviđaju, jednostavno da bude u toku. Ono što njega zanima, on će poslušati, što ga ne zanima, neće“. Iako poprilično degradirani, na pitanje o odnosu institucija prema asistentima u nastavi, Svetlana samo kratko kaže: „Uvijek može bolje, pa se tako i ja nadam da će i to biti bolje“.

„NIKOLINE ČAROLIЈE“ U HOLU ŠKOLE

Nikola posebno voli likovno, voli da crta temperama. Tačno zna gdje bojice stoje i sve uradi sam kad mu kažete da ode po boje da crta. U holu škole, postavljeni su crteži učenika. Na jednom od panoa, postavljeni su radovi i jedanaestogodišnjeg Nikole Bogdanića, dječaka koji svakodnevno bije bitke i sa društvom i sa razvojnim poremećajem, ali na sreću dobro prihvaćenog u svojoj školi. Na panou dominira naslov „Nikoline čarolije“, po izložbi koja je napravljena prije nešto više od mjesec dana. „Njegovo prisustvo u razredu sigurno je podsticaj za ostalu djecu da budu bolji drugari i sutra postanu bolji ljudi, zaključila je učiteljica Mirjana Јovković. Uostalom, i rezultati ovog odjeljenja pokazuju da su na odličnom putu. Na testiranju iz srpskog jezika i matematike, koje je sprovodila jedna od agencija, postigli su značajne rezultate i pokazali dobar nivo znanja. Za nagradu, sva djeca iz odjeljenja su dobila knjige i kompletan pribor za peti razred. Kako bi doprinijelo inkluziji, te olakšalo rad nastavnika, Ministarstvo prosvjete i kulture finansira asistente za učenike sa težim smetnjama u fizičkom i psihičkom razvoju. U školskoj 2013/2014. godini finansira se samo 36 asistenata. Prema podacima kojima raspolažemo, u školskoj 2012/2013. godini u osnovnim školama imali smo 1.162 učenika koja su uključena u školu a koja posjeduju rješenje o razvrstavanju, te 2.204 učenika kod kojih su uočene određene smetnje, a koja nemaju rješenje nadležnog centra za socijalni rad. U školskoj 2011/2012. godini u srednjim školama u Republici Srpskoj bilo je 460 učenika sa psihofizičkim smetnjama u razvoju, u školskoj 2012/2013. godini - 348 učenika, a u školskoj 2013/2014 godini 399 učenika. „Inkluzivno obrazovanje je pravo, a ne problem. Sva djeca imaju pravo da uče zajedno“, maksime su za koje se bore pristalice inkluzivnog obrazovanja. Primjer iz „Bugarske škole“, pokazuje da su prilično uspjeli. PRIPREMIO: Đ. Vujatović