Aleksina borba sa autizmom: Čita, piše, sabira, voli muziku i ima ritam
Proces inkluzivnog obrazovanja omogućio je da školu "Ivo Andrić" pohađa i troje djece sa razvojnim poteškoćama. Јedno od njih je i Aleksa Јotić, učenik drugog razreda. Aleksa je po mnogo čemu specifičan u odnosu na djecu sa pervazivnim teškoćama. Uz Aleksu, po zvaničnim statistikama, u RS sada ima još 152 djece koja imaju dijagnozu- autizam. “Kod Alekse je to počelo prije nego što je napunio drugu godinu. Krenuli smo da kontrolišemo sluh, zato što je moj tata bio gluv. Tad je kontrola pokazala oštećenje sluha, negdje 80 posto i dobio je aparate. Nosio ih možda godinu dana i to ga je , možda, malo unazadilo. Nakon tih godinu, negdje oko treće godine života, pojavila se sumnja u autizam i tako je krenulo. Išli smo tamo u Institut, tamo preko Vrbasa, Dječije odjeljenje i tamo su mu postavili dijagnozu -autizam ”, kaže za RTRS, Aleksina majka Darija Јotić. Darija ističe da je teško podnijela Aleksinu dijagnozu, te da joj je sve u vezi sa autizmom bila nepoznanica. “Prva dijagnoza je teška, iako je i moj otac imao oštećen sluh. Meni je tada bilo baš teško, poslije ova dijagnoza, tada ja ustvari nisam ni znala šta je autizam. Tek poslije, počeli smo i mi više iščitavati, okrenulo se oko nas sve”, priča Darija i dodaje da se čovjek mora pomiriti na kraju sa tim i nastojati da što više pomogne u napretku djeteta. Aleksa sada ide u drugi razred. Prema riječima njegove majke, ali i školskog kadra evidentan je veliki napredak u njegovom radu, više se i on uključuje u aktivnosti sa drugom djecom i više je socijalizovan. “Naučio je da čita i piše, što ja iskreno nisam očekivala, pogotovo jer nije htio ni da drži olovku. Sad i sabira do 10, oduzmanje mu teže ide, ali i to će savladati postepeno”, ponosno izgovara Darija. Aleksa pokazuje naklonost ka muzici, posebno u taktiranju. Darija kaže i kako mu često pokažu nešto i on to ponovi. Lijepo pjeva i brzo nauči note. Po preporuci defektologa, kupljena mu je klavijatura. Zadovoljstvo ne krije ni Јovana Јankovski, Aleksin aistent u nastavi. “Sa zadovoljstvom mogu reći da smo uspješno savladali taj prvi razred, jako puno uspjeha smo postigli, u smislu da smo jako puno uradili na socijalizaciji djeteta, što nam je i bio primarni cilj. On se jako dobro adaptirao na školske uslove i lijepo su ga prihvatila djeca, a i on njih. Učimo neke osnovne akademske vještine. Naučili smo pisati, čitati i sada prelazimo na usvajanje nekih malo komplikovanijih radnji”, kaže Јovana. Ona ističe kako i drugi razred teče bez problema, te da su uspjeli u saradnji sa psihološko-pedagoškom službom, na prijedlog Aleksine učiteljice, da Aleksu ocjenjuju brojčano, jer se djeca sa ovakvim problemom obično ocjenjuju opisno. Prema njenim riječima, učiteljica je smatrala da je on na dovoljnom nivou i da može brzo usvajati ta znanja koja ona očekuje od njega kako bi ga mogla brojčano ocjenjivati. “Moram reći da imam odličnu saradnju sa stručnom službom ove škole i u dogovoru sa njima i sa učiteljicom mi idemo po redovnom planu nastave ove škole , uz mala prilagođavanja Aleksi. Dakle, to je u suštini redovni program uz individualno prilagođavanje Aleksi za njegove potrebe”, dodaje Јovana.
VELIKI ODMOR ZA IGRU SA OSTALOM DЈECOM
“Sa Aleksom radim već godinu i po. Pomak u njegovom obrazovanju je i više nego očigledan. U nekim dijelovima obrazovanja mi smo išli postepeno, jer je vrlo bitno da se prati interesovanje djeteta, pa iz toga izvući što više , uz dodatno ubacivanje nekih novih stvari koje bi on trebalo da usvoji. Njegov prvi razred je više protekao kao neka priprema za školu kada je on najviše kroz igru učio i sjajna je stvar da je on iz tog prvog razreda izašao kao dječak koji zna da čita, piše i sabira do deset. To su za njega veliki koraci”. Aleksa dobro reaguje na drugu djecu i jako voli svoje drugare i naravno ,kao i svako dijete, ima neke koje više favorizuje , te je s njima u interakciji. To je najvidljivije na velikom odmoru kad on sam traži da se igra sa njima, a i druga djeca su njega sjajno prihvatila. Školski psiholog, Aleksandra Arsenijević Puhalo, prijatno je iznenađena i kako su druga djeca reagovala na Aleksu. “Djeca su odmah shvatila poentu svega. Prihvatili su ga i uvidjeli da iako je taj učenik drugačiji od njih, on ipak može i voli da radi dosta toga kao i oni. Mi smo im objasnili zašto se taj učenik drugačije ponaša i oni su to shvatili i prihvatili su ga. Takođe, objasnili smo im da on neke stvari radi sporije od njih i da, ako komuniciraju sa njim, to rade vrlo jednostavno. Mi smo, za sada, uz podršku roditelja učenika iz razreda i njihovu saradnju uspjeli da napravimo tri dobra tima, u sva tri razreda. Oni su se lijepo uklopili u školi i shvatili su da je i njima tu mjesto. Mi smo izuzetno zadovoljni što smo uspjeli da postignemo to da se djeca ne boje takvih drugara, da shvate da su oni različiti te da ih takve prihvate. Oni ih pozivaju na rođendane, druže se sa njima, crtaju jedni sa drugima, daju poklone, neki čak i sjede sa njima, tako da to za sada ide u nekom dobrom pravcu”. Aleksandra kaže da u početku nije sve išlo baš tako glatko. “Samo prisustvo djeteta sa pervazivnim razvojnim poremećajem za sve nas u školi je specifično, svako to dijete je individua za sebe, uz to što ono donekle i dolazi sa izvijesnim posebnim potrebama. Kod troje djece bio je primjetan taj problem prilagođavanja, kako na okruženje i drugare iz razreda, tako i na nas, zaposlene. Specifično u svemu tome je bilo što vi tu imate jedno dijete koje ima poteškoće u razvoju , a koje ima pravo da prisustvuje redovnoj nastavi , pa vi onda morate da se snalazite kako ćete sve to realizovati”. Prema njenim riječima, bitno je što ta djeca dosta razumiju i što hoće da komuniciraju. U tim situacijama je važna i neverbalna komunikacija. To su bile situacije u kojima su i djeca u odjeljenju bila suočena sa nečim što je novo i drugačije. “Pretpostavljam da je dijete sa poteškoćom vrlo dobro čitalo neverbalnu komunikaciju i primjećivalo strah i zabrinutost, te možda nekada na to agresivno reagovalo . To vam je kao kada djetetu stavite flaster na usta i nešto mu govorite i pitate ga, a ono ne može da vam odgovori, a oko sebe vidi drugu djecu koja to mogu. Ti početni koraci suočavanja sa tim novinama bili su teški svima nama, i učiteljici, djeci u razredu, roditeljima, i tražili su od nas dodatno angažovanje i dosta razgovora ,kao i jedan krajnje iskren pristup, svi smo učili u hodu”, dodaje Aleksandra i zaključuje: “Mi želimo da nastavu što više poboljšamo, da se sa tom djecom radi, a ne samo da oni ovoj školi budu ‘dekor’. Planiramo poslati Ministarstvu prosvjete zahtjev za dodatnim stručnjacima u ovoj oblasti, jer je to nešto što nam zaista nedostaje”.
ЈEDINO UDRUŽENjE ZA POMOĆ OSOBAMA SA AUTIZMOM
Što se tiče Alekse, on i nakon škole ide na tretmane i u Udruženje “Djeca svjetlosti”, jedino udruženje u RS koje se bavi isključivo radom sa osobama iz autističnog spektra. Darija Јokić ističe to pozitivno iskustvo koje ima u saradnji sa defektolozima i volonterima iz udruženja. “Prije godinu i po dana učlanili smo se u Udruzžnje 'Djeca svjetlosti'. Tamo razmenjujemo mišljenja i iskustva sa drugim roditeljima, vidimo i drugu djecu, gledamo kako oni rade. Ta razmjena mišljenja nam je puno pomogla, zato što ima dosta roditelja, pričaš sa njima, kakvo je njegovo dijete bilo prije, kakvo je sada i u čemu je napredovalo. Ne možeš da vjeruješ da će tvoje dijete doći do tog nivoa, da će i tvoje djete doži i do tog rješenja. Razmijenjujemo i iskustva kako u datim situacijama reagovati, kako prići”. Veliki broj volontera iz udruženja su i asistenti u nastavi. Što se tiče rada sa ovakvom djecom nema neke posebne obuke, to su osnovna znanja koja se steknu na fakultetu, međutim to je minimum, i to svakako nije dovoljno da bi se kvalitetno radilo sa takvom djecom. “Dodatna edukacija koju sam ja stekla bila je baš uz pomoć Udruženja ‘Djeca svjetlosti’, koje se nalazi u Banjaluci, gdje smo u saradnji sa stručnjacima kao što su defektolozi, logopedi, psihijatri i psiholozi, zajedničkim snagama uspjeli organizovati neke dodatne obuke koje bi asistenima u nastavi pomogle u daljnjem radu”, kaže Јovana Јankovski, koja je prije Alekse bila asistent još jednom djetetu. Porodica Јokić se zbog Alekse i zbog njegovih tretmana preselila u Banjaluku. Inače su iz Gornjih Vijačana, mjesta nadomak Prnjavora. Ističu kako se i u društvu mijenja slika kada su u pitanju osobe sa autizmom. Prije 20-ak dana je i održana donatorska večera posvećana baš djeci sa autizmom. Sav prihod će biti podijeljen porodicama da bi bar malo mogli da olakšaju svoju situaciju. "Ovom akcijom je skrenuta pažnja, dosta toga je išlo javno. Što se tiče donacije k’o donacije bilo bi dobro da se otvori neki dnevni centar za tu djecu , tako da i roditelji mogu da traže sebi posao , da djeca nisu non- stop uz roditelja", napominje Darija. Veliki broj ljudi i danas ne shvata šta je autizam, bez obzira što su pojedina istraživanja pokazala da se iz dana u dan povećava procenat osoba sa autizmom. Majka Alekse Јokića kaže da po njenom mišljenju 99 % ljudi kod nas i sada ne zna šta je autizam i ne shvataju Aleksino stanje, ali da je ipak okolina puno drugačija nego inače. “Mijenja se ko želi, ko hoće da upozna njegovo stanje, u svakom pogledu bolje jeste, nego što je bilo! Ne može se to promijeniti tako brzo, treba baš dugo vremena da narod shvati, ali sigurno je bolje nego što je bilo?!” Put porodice Јotić i napredak koji je njihov sin ostvario je gigantski , kada se sagleda socio-ekonomski položaj mnogih stanovnika u RS, te činjenice da živimo u jako siromašnom društvu. Ipak, rezultati koji se postižu vrijedni su divljenja, a skrenuli su pažnju na probleme s kojima se susreću. Pomoć je obećala i Semira Hofman, vlasnica Klinike za ranu intervenciju i tretiranje autizma na Floridi, porijeklom iz Ljubije kod Prijedora, koja je obećala donaciju vrijednu više od 10.000 američkih dolara, ukoliko u RS bude osnovan centar za tretman autizma po najsavremenijim metodama u svijetu.
PRIPREMIO: Đorđe Vujatović