Glamoč, zaboravljena opština: Srbi su većina, ali i građani trećeg reda
Od predratnog Glamoča ostale su slike i uspomene. Na ulazu u današnji nedostaje tabla s Danteovim natpisom "Ostavite svaku nadu vi koji ulazite ovdje", jer ova zaboravljena varoš okružena planinskim vrhovima, usidrena u prostrano Glamočko polje odavno je klinički mrtva.
Na aparatima je održava oko 5.000 stanovnika naviknutih na ćudi glamočke klime i surovost života, koju samo ovdašnje kasabe mogu da ponude. Ujedinjene u siromaštvu, građane razdvaja nacionalna linija ispod koje Srbi uživaju najmanje prava.
Načelnik optine Radovan Marković kaže za RTRS da je lokalna vlast u Glamoču potpuno razvlašćena i da ne upravlja ničim, nego da se sva vlast sprovodi s kantonalnog nivoa (Kanton 10 - Livanjski kanton, prim.aut.)
"Problem ove cjelokupne države jeste to što je ona napravila neku formalnu ravnotežu i sve na papirima izgleda kao med i mlijeko, međutim, u životu to ne funkcioniše. Mi jesmo većina u loklalnoj vlasti, ali lokalna vlast je potpuno razvlašćena. Ona ne upravlja ni školstvom, ni zdravstvom, ni bilo čim. Upravlja se s nivoa Kantona. Onda je neki viši nivo vlasti Federacija BiH. Međutim, Kanton ne prihvata federalne ingerencije i nadležnosti, tako da se on izdigao kao država u državi i sve stvari uređuje prema svojim nahođenjima i prema svom nacionalnom biću."
Njegove riječi potvrđuje i protonamjesnik Slobodan Kljajić.
"Mi kad se obratimo, kažu: 'Republici Srpskoj pripadate'. Federacija nas odbacuje pošto smo većinski srpsko stanovništvo i srpska je vlast, ali mi od toga nemamo ništa, tako da sem Boga, niko drugi ne obraća pažnju na nas", kaže Kljajić.
GRAD BEZ EKONOMIЈE I PERSPEKTIVE
U Glamoču se godinama ne rađaju Glamočani. Porodilište je u Livnu, kao i sud i tužilaštvo.
Glamoč nema ekonomske pokazatelje, jer ekonomije ovdje nema. Nekada najveću evropsku fabriku za proizvodnju krompira dokrajčila je privatizacija.
Privreda se svela na desetak pilana i isto toliko trgovačko-ugostiteljskih objekata. Većina stanovništva preživljava od penzije i od uzgoja krompira i jagnjadi.
Malobrojni mladi, ako su Srbi, uglavnom, odlaze najdužom jednosmjernom ulicom na svijetu, Glamoč - Banjaluka. Ostali kažu: "Odavde se karta kupuje u jednom pravcu".
Dane troše u glamočkim kafićima, čekajući zajedno, zaustavljeni u vremenu i prostoru.
"Živi se loše. Većina stanovništva nema posla i nije situacija baš dobra. I onaj ko radi - nema plate", kaže za RTRS jedna od stanovnica Glamoča, dok jedan od njenih sugrađana dodaje i da je u gradu mnogo kriminala.
"Niko nas ne pita ko će se ovdje zaposliti, ko će biti primljen u 'Šume' ili bilo gdje. To se dešava tamo negdje u Livnu ili Kupresu", riječi su načelnika opštine, Markovića.
U Glamoču se uzima ono što treba - i odlazi. Prva meta je šuma koju niko ne štiti, a svi je pustoše. U samom gradu, između radnog dana i neradnog, nema razlike, jer su ulice podjednako puste. Dječje igralište - bez djece.
Iako je od rata prošlo skoro dvadeset godina porušene kuće niko ne popravlja. Preko puta Ulice bratstva i jedinstva svjež grafit - ustaše Zagreb. U centru dominira spomen-obilježje hrvatskim borcima. Pored njega vijore se hrvatske zastave, tek da se zna čiji je Glamoč.
SRBI- GRAĐANI TREĆEG REDA BEZ ЈEZIKA, PISMA I PRAVA
Srbi ovdje nemaju svoje obilježje. Imaju pravoslavnu crkvu koja je 1995. pretvorena u konjušnicu, a 1996. u vulkanizersku radionicu. Danas je obnovljena. Za 12 godina u njoj su obavljena tri vjenčanja.
"Imamo preko 200 momaka neženja. fali nam djevojaka. Kad bi se oni poženili i kad bi imali bar po jedno dijete ili dvoje, to bi bilo zaista lijepo", kaže protonamjesnik Kljajić.
On dodaje da živi i radi u Glamoču već 12 godina i da je imao dosta problema i provokacija na nacionalnoj i vjerskoj osnovi.
"U početku sam imao dosta provokacija, napada, od paljenja zastava, provaljivanja u ovu svetinju, omalovažavanja."
Iako mali i siromašan, Glamoč je bogat nacionalnom netrpeljivošću u kojoj se uspješno prepoznaje i dijeli približno 2.500 Srba, 1.000 Hrvata, te oko 800 Bošnjaka. Osim institucija u kojima rade, Hrvati i Bošnjaci imaju monopol nad šumama -istinskim bogatstvom Glamoča.
Za Srbe, iako su najbrojniji, posla u gradu nema. Mržnja prema ćirilici identična onoj u Vukovaru. Sve table u Glamoču i oko njega - precrtane.
Precrtana ćirilica potvrđuje stav Srba u Glamoču koji za sebe kažu da osim što su otpisani i zaboravljeni, ujedno su i građani trećeg reda, jer, iako čine 65 odsto stanovnika ove opštine, pored Hrvata i Bošnjaka posla za njih jednostavno nema.
Oni koji bi se vratili, osim ljubavi prema zavičaju, nemaju razloga za povratak, a od ljubavi se ne živi. Vrlo malo Srba zaposleno je u Opštini. Ostali ako rade, bave se poljoprivredom i stočarstvom.
Oko same varoši, dokle pogled seže, pusta polja i srušene kuće. Za razliku od hrvatskih i bošnjačkih, do srpskih sela uglavnom nema uslovnog puta.
U grad se, kao i iz svakog sela, dolazi po potrebi.
Nenaviknut na posjete, Radovan Cvijetić, samohrani roditelj devetoro djece, sumira sliku Glamoča.
"Život je težak - neimaština velika. Problema ima dosta, kud god se makneš - problem. Problem u školi, problem za posao. Ko ima dobrog prijatelja nađe posao, ko nema - nema posla. Nemamo put. Ko će nam izgraditi put? Opštinske vlasti znaju za naše probleme, ali i Opština je nejaka. I oni zavise od Šumarije i gledaju koliko će im Šumarija dati para", kaže Radovan.
Radovan ovu reportažu neće gledati, jer signala naše televizije u Glamoču - nema. Kao ni srpskog jezika.
SAMO ЈEDAN ZAPOSLENI SRBIN U ŠKOLI, NASTAVA NA HRVATSKOM ЈEZIKU
Osnovna škola nosi naziv "Fra Franjo Glavinić", za koga ni najveći poznavaoci hrvatske istorije nisu čuli. Ivo Lola Ribar koji je poginuo u Glamoču ovdje je odavno zaboravljen. Od tridesetak zaposlenih u obrazovnom sistemu radi samo jedan Srbin i to vjeroučitelj. Iako većina u Glamoču, srpska djeca nemaju pravo na svoj jezik.
Za 12 godina upućeno je isto toliko dopisa Vladi Republike Srpske i Federacije, s molbom da se srpski jezik uvede u škole.
"Djeca u svakodnevnoj nastavi imaju dosta neprijatnosti, zbog problema s jezikom. Mi svoju djecu učimo da se prema hrvatskom odnose kao prema engleskom ili bilo kojem drugom stranom jeziku", kaže protonamjesnik Kljajić.
Pokušaji da se hrvatski tretira kao strani jezik često su neuspješeni, jer uglavnom i sami neobrazovani roditelji nemaju dovoljno znanja ni snage da se bore protiv uticaja hrvatske kulture.
Generacija srpske djece odrasta s uvjerenjem da je glagoljica staro hrvatsko pismo. Srpski jezik kao identitet, poput Srba -ovdje nestaje.
"Srpski jezk nemamo u školi, to je najveći problem za našu srpsku djecu. Oni uče hrvatski jezik, ima riječi koje dijete ne razumije uopšte. U školi uči hrvatski i tako se mora ophoditi", kaže majka jedne djevojčice.
I protonamjesnik Kljajić dodaje da srpska djecu u Glamoču zaostaju dosta za školstvom u Republici Srpskoj. "Kada odu djeca tamo, kasne po tri godine. Zaostaju sa znanjem i sa svim ostalim što je potrebno za dijete."
Načelnik opštine, Marković, takođe ističe velike probleme u predškolskom i školskom sistemu.
DIREKTORICA VRTIĆA- ČASNA SESTRA
"Problem jeste to što nemate u svojim dokumentima da ste završili srpski jezik ili bilo šta iz grupe nacionalnih predmeta. To je problem prilikom upisivanja srednjih škola i fakulteta."
Utisak je da se u Glamoču živi po pisanim i nepisanim pravilima koja određuju Hrvati. Predškolskim obrazovanjem rukovodi - časna sestra.
"U predškolskom obrazovanju imamo tu situaciju koja malo duže traje da je direktor vrtića časna sestra, osoba uniformisana u odoru časnih sestara", dodaje Marković.
Da srpski narod nema nikakva prava, a ni slobodu potvrđuje i apel protonamjesnika Kljajića.
"Molim vas i apleujem na vašu televiziju da nas češće posjetite i da obiđete ovaj napaćeni svetosavski narod. Kada pogledamo da se Badnjaci, primjera radi, proslavljaju po Republici Srpskoj i tamo je sloboda i uvijek su se palili. Ovdje je zadnji barjak upaljen 1934 . i pokušavamo s tim da srpski narod oživimo, da se srpski narod ne okuplja samo na sahranama."
Život na ivici opstanka stanovnike Glamoča vodi u dva pravca, mlađe - odlasku, starije - biološkom nestanku.
Skromnu nadu o boljem životu u Glamoču ravnomjerno dijele Hrvati i Bošnjaci. Ipak, težina glamočkog života najviše pritišće Srbe, koji kako sami kažu: "Možda će se u Glamoču živjeti bolje, ali nas ovdje neće biti."
PRIPREMIO: D. Bojić