Indonezija - deset godina od cunamija
Tog 26. decembra 2004. godine nastradalo je više od 230.000 ljudi u 14 zemalja, a najviše u Indoneziji.
Najgore pogođen region bio je Aće, indonežanska provincija na sjeveru ostrva Sumatra gdje je od posljedica udara snažnih talasa od kojih su neki bili visoki čak 30 metara, poginulo oko 130.000 ljudi dok je više od pola miliona građana raseljeno, podsjećaju agencije.
Grad Banda Aće, sjedište pomenute provincije, koji je potpuno uništen u toj katastrofi, danas je obnovljen.
Pomoć međunarodne zajednice bila je brza i velika. U godinama nakon cunamija ukupno je oko sedam milijardi dolara stiglo u Aće zahvaljujući čemu je obnovljeno više od 140.000 domova, kao i više hiljada kilometara puta, brojne škole i bolnice.
Brza rekonstrukcija pomogla je da se okonča višegodišnji konflikt u Indoneziji tako da je mirovni dogovor između pobunjenika i DŽakarte sklopljen osam mjeseci od katastrofe.
Od 70.000 stanovnika mjesta Meulabo, koje se nalazilo 150 kilometara od samog epicentra zemljotresa, poginulo je njih deset odsto, dok se 45.000 ljudi iselilo jer nije imalo gdje da živi.
- Mnoge nevladine organizacije i pojedinci iz stranih zemalja i DŽakarte došli su da pomognu. Bez njih, Meulabo se ne bi oporavio, kaže Alajdinsaj, predsjednik distrikta Zapadni Aće za AFP.
Pošto je oblast raščišćena od ruševina i tijela poginulih, ljudi koji su ostali bez domova, živjeli su u privremenom smještaju dok nisu dočekali da se usele u nove kuće.
Razmjere cunamija uticale su da vlada promijeni način reagovanja na katastrofe tako da su procedure centralizovane i stavljene pod direktnu nadležnost predsjednika zemlje.
Usvojeni zakoni omogućili su brzu izgradnju novih stambenih objekata, zgrada i škola, a 2011. godine Ujedinjene nacije su prepoznale te napore dodijelivši tadašnjem indonežanskom predsjedniku Susilu Bambangu Јudojonu titulu "globalnog šampiona u prevenciji rizika od katastrofa".
Lekciju su dobro naučili u Banda Aćeu gdje sada svuda postoje putokazi za evakaciju zbog cunamija, a negdje su instalirane i sirene.
Muzej cunamija ne samo da čuva sjećanje na žrtve i katastrofu, već može da posluži i kao prihvatni centar za eventualni nov nalet cunamija.
Međutim, uprkos zadovoljstvu zbog brze i uspješne rekonstrukcije, u javnosti su se pojavile sumnje u ispravnost odluke da se fokus obnove stavi na izgradnju novih kuća i infrastrukture.
Lilijen Fen koji je radila za humanitarne organizacije u provinciji Aće i bila savjetnik guvernera za održivi razvoj, smatra da je više trebalo učiniti na obezbjeđivanju posla ljudima kako bi im se osigurala egzistencija.
Decenija je prošla, finansijska pomoć je presušila, a željena lavina investicija nije ostvarena i mnoge nove kuće su prazne jer lokalno stanovništvo nema sredstava za njihovo održavanje.
Čak i Kuntoro Mangkusubroto, direktor vladine agencije koja je rukovodila sanacijom u provinciji Aće, priznaje da je razočaran nedostatkom investicija i ističe da u provinciji nisu podignute ni fabrike ni plantaže.
I dok su, sa jedne strane, preživjeli zahvalni na materijalnoj pomoći za obnovu, sa druge, većina njih se još uvijek bori sa vlastitim traumama koje se nisu povukle zajedno sa vodom.