Četiri decenije od smrti Ive Andrića

 Rođen u Dolcu, u neposrednoj blizini Travnika, u centralnoj Bosni, od oca Antuna, najvjerovatnije školskog poslužitelja, i majke Katarine.

Djetinjstvo je najvećim dijelom proveo u Višegradu, gdje je završio osnovnu školu, da bi potom u Sarajevu pohađao gimnaziju.
Studirao je književnost i istoriju u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu i doktorirao istoriju u Gracu, 1924. godine, temom "O razvoju duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine".

Dvije godine kasnije postao je vanredni član Srpske kraljevske akademije u Beogradu, a njen redovni član bio je od 1939.
Prvi književni rad, pjesmu "U sumrak" objavio je 1911. u "Bosanskoj vili", srpskom listu za književnost, koji je izlazio u Sarajevu.

Odrastanje u bosanskoj sredini specifičnog teškog turskog nasljeđa i surove prošlosti oblikovalo je trajno Andrićevu ličost na način koji je vidan u čitavom njegovom stvaralaštvu.

Od najmlađih dana, još kao gimnazijalac, bio je vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, otuda i pripadnik pokreta "Mlada Bosna" i borac za oslobođenje i ujedinjenje južnoslovenskih naroda, i po svemu sudeći, iako su se ideološki okviri mijenjali, zanavijek je ostao na tom stanovištu.

Uoči početka Prvog svjetskog rata nalazio se u Krakovu, tada Austrija, danas Poljska, na školovanju. Austrijska policija uhapsila ga je kada je rat započeo u Splitu i odvela najprije u zatvor u Šibeniku a potom u Maribor, Ovčarevo i Zenicu, da bi pred kraj rata bio smješten u Bolnici milosrdnih sestara u Zagrebu.

Među zidovima mariborske tamnice, u mraku samice, kako je sam zabiljležio "ponižen do skota", Andrić intenzivno piše.
Po izlasku s robije, ondašnje vlasti određuju mu kućni pritvor u Ovčarevu, u kojem ostaje sve do ljeta 1917. godine.

Poslije Prvog svjetskog rata Andrić se zaposlio u Ministarstvu spoljnih poslova u Beogradu. Službovao je u ranoj fazi pri našim poslanstvima u Vatikanu, Trstu, Bukureštu, Gracu. U izvjesnoj mjeri djelovao je u grupi umjetnika koji su se okupljali u beogradskom hotelu "Moskva", tada znamenitom stecištu literata.

Radio je u diplomatskoj službi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a zatim Kraljevine Јugoslavije, i u Rimu, Marselju, Parizu, Briselu, Ženevi, Madridu i Berlinu. To je period plodnog literarnog stvaralaštva i tada objavljuje zbirku pjesama u prozi "Nemiri" i pripovijetke "Ćorkan i Švabica", "Mustafa Madžar", "Ljubav u kasabi", "Most na Žepi", "Јelena, žena koje nema"...

Tokom Drugog svjetskog rata, koji je dočekao kao poslanik odnosno ambasador Kraljevine Јugoslavije u Berlinu, penzionisan je, što je on navodno odbio i povukao se iz javnog života. Živeći na političkoj i kulturnoj margini napisao je, upravo u ratnim godinama, tri velika romana "Na Drini ćuprija", "Travnička hronika" i "Gospođica".

Birajući između njegovih djela i djela engleskih pisaca Lorensa Darela i Grejema Grina, Italijana Alberta Moravije i Amerikanca DŽona Štajnbeka, 26. oktobra 1961. godine Komitet za Nobelovu nagradu je odlučio da to veliko priznanje te godine pripadne Andriću za djelo "Na Drini ćuprija".

Ivo Andrić umro je na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu, 13. marta 1975, u osamdesettrećoj godini, i sahranjen je u Aleji velikana na beogradskom Novom groblju.

O sopstvenom životu je zapisao: "Čini mi se da kad bi ljudi znali koliko je za mene napor bio živjeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio, i još bi im ostalo malo osjećanja da me požale".