Rak koji spontano nestaje: Zabilježeno preko 1.000 slučajeva
Međutim, postavlja se pitanje treba li svakom raku pristupati na isti način, naročito jer postoje brojni dokazani slučajevi spontanog povlačenja raka. Biolog specijalizovan za područje raka, profesorka Momna Hejmadi sa Univerziteta Bat, istražuje taj fenomen i tvrdi kako postoji barem 1.000 dokumentovanih slučajeva čudesnog izliječenja.
Zašto se to događa i može li se primjeniti kod ostalih bolesnika, pitanje je koje je navelo dr Hejmadi na izučavanje te tematike. Ona kaže kako je prvi zabilježeni slučaj spontane regresije bio već u 13. vijeku. Riječ je o osteosarkomu Pelegrina Laziosia (danas sveca zaštitnika pacijenata s rakom) koji je spontano nestao nakon teške bakterijske infekcije. Krajem 19. vijeka, istraživač raka Vilijam Koli opazio je kakouvođenje temperature u organizam može rezultovati smanjenjem postojećeg tumora pa je razvio bakterijsku vakcinu koja se danas naziva Kolijeva vakcina, a bila je uspješna u redukovanju tumora kod velikog broja njegovih pacijenata.
Slučajevi tumora koji su se spontano povlačili bez ikakvih agresivnih tretmana obično su nestali nakon infekcije (bakterijske, gljivične, virusne ili čak parazitske). Može li to značiti da sama stimulacija imunološkog sistema uzrokuje regresiju?
Tokom proteklih 70 godina spontana je regresija zabilježena kod različitih tipova raka, a naročito kod melanoma, raka bubrega, neuroblastoma i određenih oblika leukemija. Ipak, uprkos istorijskim beleškama o regresiji tumora, danas i dalje ne znamo mehanizam koji je odgovoran za taj fenomen.
Јedno od vjerovatnih objašnjenja je teza da tijelo daje okidač za imunološki odgovor tijela protiv specifičnih antigena koji se nalaze na površini tumorskih ćelija, a tu ideju potvrđuje činjenica kako neki maligni melanomi pokazuju velik udeo imunoloških ćelija tijela u samom tumoru.
U jednom zanimljivom izvještaju pacijentu s rakom bubrega je djelimično izvađen tumor, što je rezultovalo spontanom regresijom ostatka tumora. Međutim, karcinomi dolaze u zlokobno velikom broju i razlikama među tipovima, pa ono što kod jednog izaziva povlačenje tumora, kod drugog bi ga moglo "razbuktati". To može uticati i na vjerovatnoću metastaziranja, kao i na to koliko je rak osjetljiv na terapiju. Vjerovatno je kako su genetske mutacije takođe uključene u sponatnu regresiju.
Rak kod djece daje tragove
Neuroblastom (rak adrenalnih žljezda) je spesifičan oblik raka kod djece koji može pojasniti i genetske promjene koje se događaju usljed spontanog povlačenja raka. Svake godine tu dijagnozu dobije oko 1.000 djece u Evropi, ali bolest napreduje vrlo različito kod svakog djeteta, najprije u zavisnosti od njegovog uzrasta. Tumori kod djece mlađe od 18 mjeseci najčešće nestaju bez ikakvog tretmana (tip 1), ali djeci starijoj od 18 mjeseci treba agresivno liječenje uz koje imaju tek od 40 do 50 odsto šanse za preživljavanje (tip 2).
Istraživanja pokazuju da tip 1 ima sasvim drugačiju genetiku od tipa 2, na primjer tumori sadrže različite receptore ćelija koji čine tumor agresivnijim ili ne, zatim različitu aktivnost enzima poput temoleraze, a ne mogu se ni isključiti epigenetske različitosti pa ćelije sa istim DNK lancem, ali različitim mehanizmima rezultuju time da jedne tumor ubija, dok ga drugi bez problema prebole.
Naučnici planiraju dalja istraživanja veze između genetike i imunološkog odgovora tijela za koja se nadaju da će pružiti odgovore o tome kako se tumori mogu spontano povući i može li se to vještački izazvati, što bi moglo donijeti ogroman napredak u neinvazivnom liječenju karcinoma.