Njemačka – lider koji oklijeva
Ne smijemo da imamo nikakve iluzije u vezi s ozbiljnošću situacije“, kaže njemačka kancelarka o krizi u Evropi. Izlaskom Velike Britanije ona gubi partnera koji je često znao da vuče u istom smjeru, recimo kada je riječ o konkurentnosti ili unutrašnjem tržištu. Sada je u tom smislu Angela Merkel ostala sama. Kao najmoćnijoj i najdugovječnijoj predsjednici vlade ne ostaje joj ništa drugo već da preuzme vodeću ulogu – čemu po naravi nije sklona.
Sada se, recimo, radi o tome da se Britancima pokaže gdje su granice. Oni sad formulišu želje za vrijeme nakon bregzita. U tome je čak pomogao i Dejvid Kameron prilikom oproštaja: njegova zemlja, istina, želi unutrašnje tržište EU, ali s obzirom na velike brige građana zbog imigranata, sloboda kretanja ljudi za građane EU moraće od toga da se odvoji, rekao je on. Britancima sada smeta i veliki broj ljudi iz drugih članica Unije koji rade u Velikoj Britaniji – nakon što su ih u to uvjerili kampanja za izlazak iz EU i stranka UKIP. Duh netrpeljivosti prema strancima pušten je iz boce i sad sami moraju s time da izađu na kraj.
Evropska unija im u tome neće pomoći, jer odgovor iz Brisela je jednoglasan. Francuska i Poljska su, recimo, više nego jasno stavile do znanja da, ako Velika Britanija želi pristup zajedničkom tržištu, onda ta zemlja zauzvrat mora i da prihvati četiri osnovne slobode kretanja. Јedna od njih je i sloboda kretnja radne snage. A kad istu tu poruku pošalje i Angela Merkel, onda je signal Londonu potpuno jasan: te privilegije Britancima neće biti. I gotovo.
Budućnost nakon bregzita za kancelarku je jednostavno pitanje primjenjene politike: nisu nam potrebne ni načelne rasprave, ni promjene ugovora, niti drama. Ne trebaju nam više nikakvi referendumi – pri čemu se to radije ne govori naglas. Umjesto toga, ona želi da Evropska unija sprovodi praktičnu politiku, koja građanima nešto donosi: rast, radna mjesta za mlade, investicije.
Kuknjavi zbog previše regulative iz Brisela ona želi da suprotstavi više fleksibilnosti. Ako su potrebne državne subvencije jer se želi da se izgradi neku industriju, onda moraju da postoje i neophodni izuzeci. Radi se o više konkretnih uspjeha i manje novih zakona. To u stvari znamo odavno i to je politika koja može da dobije podršku većine. Angeli Merkel je najdraže ako pritom može da ostane suzdržana, a da smjer ka spolja određuju Francuzi, Italijani i drugi.
Јer ni sa čim neki referendum u Evropi ne može tako brzo i temeljno da se izgubi, kao uz pomoć prebacivanja da Nijemci drugim zemljama žele da nametnu svoju volju. I kampanja za bregzit uspješno je funkcionisala s takvim podmetanjima jer su te sumnje uvijek tu. Zato kancelarka mora da se suzdržava i da djeluje oprezno.
S druge strane, i u sljedećoj krizi, i kod svakog većeg problema, čuće se zahtjev za “rukovođenjem u Evropi“. Ko igra glavnu ulogu u Evropskoj uniji? Ko je vodeća sila u Evropi? To je dobro poznato. I koliko god da je to balansiranje nezgodno i komplikovano, nakon odlaska Velike Britanije taj teret je samo na – Njemačkoj. Veći susedi previše su zaokupljeni sopstvenim problemima. Ostaje dakle samo Berlin koji zajednicu može da drži na okupu. On je do sada vrlo suzdržano preuzimao taj zadatak, ali sada to više ne može da se izbЈegava: Njemačka mora da preuzme taj zadatak balansiranja – da s jedne strane pokaže snagu u Evropi, a s druge, da ostane tiha i skromna. Uza svu ljutnju zbog haosa koji je nastao – Britanci će nam neostajati između ostalog i zbog toga.