X

Za vaš uređaj je
dostupna aplikacija

latinica  ћирилица
16/12/2016 |  09:07 | Izvor: RTRS

Nerazjašnjene okolnosti Tungunske eksplozije

Svemirska letjelica, nuklearna eksplozija... razne egzotične teorije odavno su pokopane. Ali, šta je to udarilo? Kometa, meteor, asteroid...
Tunguska eksplozija (Foto: davidreneke.com) -
Tunguska eksplozija (Foto: davidreneke.com)

Nedaleko od reke Podkamenaja, 30. juna 1908. Sibir je potresla do tada neviđena eksplozija. Vatrena kugla, razmjere između 50 i 100 metara, grunula je usred eksplozije koja je porušila 80 miliona stabala na površini od 2.000 kilometara kvadratnih tajga. Više od 100 godina, piše Bi-Bi-Si, čovječanstvo ne uspijeva da dokuči šta se tačno dogodilo 1908. godine na ogromnom sibirskom prostranstvu gdje, kako se čini, ipak niko nije poginuo. Zemlja se zatresla. Eksplozija je bila tako jaka, da je polupala prozore u 35 kilometara udaljenom gradiću. Stanovnici su čak osjetili talas vrućine oslobođene eksplozijom, neki su se od udara srušili na tlo. Postoji, doduše, informacija da je jedan uzgajivač irvasa poginuo, jer ga je eksplozija odbacila na obližnje stablo, ali ni to nije sasvim provjereno.

Irvasi se, međutim, nisu izvukli kao ljudi. Stotine su ostale spržene nečim nalik na ono što će nekoliko desetina kasnije čovječanstvo naučiti da prepozna kao nuklearnu eksploziju. Јedan svjedok je izjavio da se "nebo prepolovilo i visoko iznad šume čitav sjeverni dio neba planuo je u vatri".

"Na trenutak se začuo prasak na nebu i snažan lom... Nakon toga uslijedila je buka, kao da se stijene obrušavaju s neba ili poput pucnjave topova.

"Tunguska eksplozija do danas je ostala najsnažnija svoje vrste zabilježena u istoriji. Oslobodila je energiju 185 puta veću od one iz eksplozije atomske bombe nad Hirošimom. Neki procjenjuju da je oslobođena energija bila čak i veća. A seizmički udarac osjetio se sve do Velike Britanije. Mnogi su uvjereni da je bila riječ o asteroidu ili kometi. Ali, kako su pronađeni tek rijetki tragovi tog ogromnog vanzemaljskog objekta, ostao je otvoren prostor za najneobičnija objašnjenja te eksplozije", rekla je Nataliaj Artemieva s Planetarnog naučnog instituta u Tuksonu.

Udaljena regija Tunguska u Sibiru ima duge i oštre zime, vrlo kratka ljeta, a i tad se tlo pretvara u muljevitu, nenastanjivu močvaru. Kraj je, drugim riječima, vrlo teško dostupan i zato odmah nakon eksplozije niko na to mjesto nije slao nikakvu ekspediciju.

Poseban razlog za to je i to što su ruske vlasti tada imale mnogo većih briga od udovoljavanja znaučnoj znatiželji, objasnila je Natalija Artemieva s Planetarnog naučnog instituta u Taksonu. Rusija je tada bila u političkim previranjima, takvia da su Prvi svejtski rat i Oktobarska revolucija bili udaljeni samo nekoliko godina u budućnosti.

"Objavljeno je samo nekoliko izvještaja u nekim lokalnim novinama, i to čak ne u Moskvi i Sankt Peterburgu", rekla je.

Devetnaest godina kasnije, 1927, ruska ekspedicija predvođena Leonidom Kulikom konačno se tamo ipak zaputila. Toliko dugo mu je trebalo da uvjeri vlasti da je istraga o tom fenomenu mogla da se isplati. Čak i nakon toliko vremena, posljedice eksplozije bile su očigledne čim su stigli.

Zateklo ga je ogromno područje oborenih stabala, širine oko 50 kilometara, čudnog oblika nalik na leptira. On je bio i prvi koji je kao objašnjenje za to što se dogodilo ponudio meteor koji je eksplodirao u atmosferi. Ipak, mučilo ga je to što nigdje nije bilo kratera ili ikakvih meteorskih ostataka, pa je pretpostavio da je močvarno tlo bilo previše mekano da bi očuvalo išta što je moglo da udari, odnosno da je to nešto moralo da potone duboko u tlo.

Nadu da bi ostaci mogli da se pronađu nije izgubio. 1938. napisao je: "Trebalo bi da očekujemo da se na dubini, vjerovatno većoj od 25 metara nalaze fragmentirani komadi gvožđa, dijelovi onoga što je prije udarca moglo da iznosi između jedne i dvije stotine tona."

Ruski naučnici kasnije su zaključili da je bila riječ o kometi, a ne o meteoru. Јer, komete su najvećim dijelom građene od leda, ne od stijena kao meteoriti, što bi objasnilo izostanak pronalaska ostataka tijela koje je udarilo u tlo. Ali, u nedostatku čvrstih dokaza, i to je bila tek jedna teorija, pa su se narednih godina pojavljuvale nove teorije. Neki su sugerisali da je mogla da bude riječ o sudaru materije i antimaterije, što bi dovelo do poništavanja dvije mase i oslobađanja ogromne energije.

Sljedeća ideja je bila nuklearna eksplozija. Naravno da nije proteklo dugo dok je nekome palo na pamet da se to zapravo srušila svemirska letjelica koja je bila u potrazi za vodom Bajkalskog jezera. Tek 1958. još jedna ekspedicija uspjela je da otkrije sićušne silicijumske i magnetitske komadiće.

Daljnjom analizom utvrđeno je da su komadići bogati niklom, koji je karakterističan upravo za meteoritske stijene, čime je meteorsko objašnjenje dobilo nešto čvršće uporište. K. Florenski autor tog izvještaja, 1963. je odaslao poruku kojom je, uza svo razumijevanje za zanimanje javnosti za senzacionalisičke teorije, poručio da je ipak riječ o nezdravom obliku zanimanja, u pravilu kao posljedici iskrivljavanja i krivotvorena činjenica. Ali,  sve nove i nove teorije nastavile su se nizati, a tome 1973. nije odolio niti časopis Nature, koji je objavio da je eksploziju mogla izazvati mala crna rupa. Naravno da se naučna javnost tome odmah jako usprotivila.

"Ljudi koji vole tajne i 'teorije' obično ne slušaju naučnike", rekla je Artjemeva uz opasku da određena odgovornost ipak otpada i na naučnu zajednicu, zato što joj je trebalo tako dugo da se zaputi na mjesto eksplozije i istraži ga.

Godine 2013. nova grupa naučnika odlučila je da stane na kraj svim spekulacijama koje su se namnožile tokom ranijih decenija. Vodio ju je Viktor Kvasnicja s Nacionalne akademije za nauku u Ukrajini. Istraživanje je počelo novim mikroskopskim analiziranjem uzoraka s mjesta eksplozije, prikupljenih 1978.

Stijene su bile meteorskog porijekla, a fragmenti koje su analizirali, bili su pronađeni u tresetu koji je poticao iz 1908. godine. Ostaci su u sebi sadržavali ugljenikov mineral lonsdaleit, poznat i kao "heksagonalni dijamant", zbog kristalne strukture vrlo nalik dijamantu i koji se nalazi upravo na mjestima udara meteora u Zemljinu koru.

"Naše istraživanje uzoraka iz Tuguske, isto kao i istraživanja mnogih drugih autora, otkrivaju meteorsko porijeklo tunguske eksplozije", kaže Kvasnicja.

"Mi smatramo da se u Tunguskoj nije dogodilo ništa paranormalno“.

Najveći problem je bio u tome, kaže on, što su istraživači previše vremena potrošili na potragu za većim dijelovima stene.

"A neophodno je bilo potražiti vrlo male čestice", kao što su bile one koje je proučavao njegov tim. Ali ni to nije bilo konačno. Meteorski pljuskovi se pojavljuju često. Mnogi komadići zato su na tlo mogli da padnu i neprimijećeni, pa su i posmatrani fragmenti u određenoj mjeri barem mogli da potiču i od nečeg takvog.

Da se ne govori da su neki naučnici uopšte sumnjali da prikupljeni treset potiče baš iz 1908. godine. Ono u čemu se naučnici danas ipak slažu jeste da je tungusku eksploziju nesumnjivo prouzrokovalo neko svemirsko tijelo sudarivši se sa Zemljom, pa bio to asteroid, meteor, kometa... Asteroidi po pravilu imaju stabilne orbite, mnogi se tako nalaze u pojasu između Marsa i Јupitera, ali ih isto tako s tih njihovih orbita lako mogu poremetiti okolni veći uticaji gravitacije.

U takvim slučajevima se može dogoditi da neka od tih stjenovitih teijla preseče Zemljinu orbitu, što ih može dovesti i do sudara s našim planetom, ako se nađu na pravom mjestu u pravo vrijeme. Čudesno, u eksploziji u Tunguskoj je procijenjena oslobođena energija; između 10 i 15 megatona TNT-a, lako moguće čak i više od toga. Artemieva je nedavno u objavila niz nespornih činjenica.

Prvo, kosmičko tijelo u našu atmosferu ušlo je brzinom od između 15 i 30 kilometara u sekundi i sva sreća da smo zaštićeni atmosferom koja nas štiti jako dobro, toliko da je u stanju da raznese gromade do veličine fudbalskog stadiona.

"Mnogi misle da takve stvari iz svemira dolete, udare i ostave krater u središtu kojeg se nalazi veliki komad stijene zabijene u tlo iz koje se dimi. Stvarnost je vrlo drugačija", komentariše Bil Kuk, iz Nase.

Atmosfera će po pravilu razbiti stijene do visine od nekoliko kilometara iznad Zemljine površine, što će dovesti do povremenih pljuskova kamenčića do trenutka udara o tlo. U slučaju Tunguske, meteor je morao da bude ekstremno slab ili je eksplozija bila tako žestoka da se dogodila na visini od između 8 i 10 kilometara iznad tla. To bi objasnilo jednu drugu stvar.

Atmosfera sprži objekt do sitnih fragmenata, dok ih istovremeno velika kinetička energija takođe pretvara u toplotu, slično kao kod hemijske ili nuklearne eksplozije. Drugim riječima, svaki ostatak koji je ušao u atmosferu, na kraju je pretvoren u kosmičku prašinu. A to bi onda objasnilo izostanak materijala nekih većih dimenzija na mjestu udara. Ono što je napravilo krš i lom na površini, bio je udarni talas, nastao raspadom kosmičkog tijela, na visini na kojoj danas lete mlazni putnički avioni.

Ali, dio drugačijih naučnih teorija ni danas se ne predaje. 2007. je jedan italijanski tim zaključio da bi jezero udaljeno osam kilometara sjever-sjeveroistočno od eksplozije, mogao da bude krater za kojim se tragalo. Јezero Čeko, kažu, ne nalazi se ni na jednoj karti tog područja prije eksplozije. Luca Gasperini sa Univeriteta Bolonja u Italiji, putovao je do tog jezera 1990-ih i ne vidi na koji drugi način je ono moglo da nastane.

"Sigurni smo da je nastalo nakon udara, ne od glavnog tela iz te eksplozije, nego od udarca fragmenta asteroida koji je preživeo eksploziju." Gasperini čvrsto veruje da veliki komad asteroida leži 10 metara ispod površine dna jezera, zakopan u sediment.

Takve teorije kod većine naučnika nisu popularne. Artemieva je naziva još jednom "kvaziteorijom" o "enigmatskom objektu" i smatra da bi se, kad bi takvo nešto postojalo, objekat lako izvukao iz jezera, uz minimalne napore. Ona je 2008. tu teoriju opovrgnula člankom u kojem je istakla da su stara stabla oko jezera ostala netaknuta, što sigurno ne bi bio slučaj da je nešto grunulo na mjesto gdje je sada jezero. Nesporno je da bi, kad bi se danas takvo nešto ponovilo, mogao da bude zbrisan čitav grad.

A opet, osim što su takvi događaji iz svemira jako rijetki, još su i bitno manje šanse da meteorit pogodi baš grad: Prvo zato što je veći dio planete pokriven morem, a drugo i zato što su mnogi prostori kopna i dalje nenaseljeni.

Uzvor: express.hr