Galijašević: "Pobjede" Erdogana i Trampa kao pobjede papirnatih zmajeva
Autor: DŽevad Galijašević
Čak i u doba vladavine Kemal Paše Ataturka, za čije reforme je tadašnji politički zapad imao razumijevanje, demokratija je bila najmanje bitna i najmanje uočljiva. Pitanje uloge države Turske uvijek je postavljano u odnosu na pitanje njene sposobnosti da spriječi izlazak Rusije na Sredozemlje i povratak mitske Vizantije na Bosfor. Zato Ataturk nije doživljavan kao krvnik ili diktator iako je za sebe, već u imenu, prisvojio tradicionalnu, vojnu i političku, osmansku titulu „paša“ i pojačao je sa dvije riječi koje se na zapadu pišu kao jedna, Ataturk ili „Otac Turaka“.
Turska država nikada u svojoj istoriji nije pripadala, niti bila, dio Evrope.
Kulturno, religijski, etnogenetski i antropološki, Turska je bila i ostala u Aziji.
Tursko oponašanje zapadne demokratije razvijalo se nakon značajnog privrednog rasta, iz vremena vojne uprave ranih ’80-ih godina, kada je Turgut Özal uveo niz liberalnih reformi. Posljedica ovog povezanog i nesumnjivo pozitivnog trenda, bio je nastup islamističkih stranaka. One su, od manifesta Millî Görüş (Nacionalna vizija), što ga je od 1969. zastupao Nedžmetin Erbakan, prihvatale rast i modernizaciju, ali nikada iskreno i zapadni sekularizam, u kome su bili vidljive mjere deislamizacije. Kemalistička sekularna poludemokratija našla je svoju poludemokratsku, islamističku alternativu. Od Erbakanove Stranke nacionalnog reda (MNP, 1970-1971) i Stranke nacionalnog spasa (MSP, 1972-1981) do njegove Stranke blagostanja (Refah, 1983-1998), u kojoj je među osnivačima bio i Erdogan, pa onda preko Stranke vrline (Fazilet, 1998-2001) do Erdoganove Stranke pravde i razvoja (AKP – osnovane 2001) prošlo je gotovo pola vijeka i četiri velike zabrane, uz napomenu da je AKP, ipak, reformisana verzija Erbakanovog političkog islamizma. Cilj AKP nije bio stvaranje islamske države uz primjenu šerijata, nego borba za vlast i uticaj unutar kemalističke nacionalne države. Erdoganova prividna umjerenost, njegov proamerički i proevropski stav, podrška tržišnom kapitalizmu, dijelom objašnjava i suzdržanost vojnih i sudskih vlasti prema AKP, kao i uspjehe AKP-a i Erdogana na izborima: parlamentarnim, predsjedničkim i lokalnim, od 2002. do 2016.
Kao dijete istambulskih radničkih četvrti, Erdogan je pokrenuo svojevrsni klasni napredak u krutoj turskoj upravi. Politička administracija i vojni vrh, do prevlasti AKP-a, bili su zatvoreni za uticaj islamističke strukture turskog društva dok su prividno stremili demokratizaciji. U prvim godinama vlasti, Erdogan je raspustio sudove državne bezbjednosti, smanjio torturu u istragama i pokrenuo pregovore s Kurdima. U ovim akcijama Erdogan je do 2013. godine, imao podršku pokreta Hizmet (Služba), koji predvodi Fethullah Gulen, islamski učitelj s adresom u Pensilvaniji.
Neosporno su, u određenom vremenu, Turska geopolitička uloga, strategija i ciljevi bili identični ili usaglašeni sa ciljevima i ulogom zapadnih sila (SAD, Engleska, Izrael, Njemačka i Francuska) ali i sa uticajnim susjedima (Rusija, Grčka i Iran). Danas takve Turske više nema: nova, Erdoganova Turska, ne odgovara, kao nekad, SAD, Engleskoj ni Izraelu – osim u kontekstu kratkoročne, epizodne uloge destabilizacije stanja u Siriji i uloge u svrgavanju Asada ograničene trenutnom i prividnom saradnjom sa Rusijom; provocira Njemačku, omalovažava i potcjenjuje ulogu Francuske a pri tome je vrlo nepouzdana kao partner (Rusiji, Iranu, Kini…), svakome osim Kataru. Sposobnost Erdoganove Turske da na bilo kakav obiljniji način oteža Rusiji ili joj nanese nepopravljivu štetu, više ne postoji. Takva Turska ne krije svoje neoosmanske ambicije i težnje da odlučuje o balkanskim političkim prilikama, čak konceptom solidarnosti ih ucjenjuje u smislu njihovog odnosa prema Gulenu, ali, Turska više ne posjeduje nijedan mehanizam ni instrument koji bi mogla upotrebiti kao vlastiti adut u oblikovanju Balkana.
Naročito, zbog toga, Erdoganova „pobjeda“ na referendumu i uvođenje predsjedničkog sistema uz prividnu konsolidaciju vlasti, u geopolitičkom smislu, ne znači ništa. Turska je danas bijesni pas koji je previše grizao i ostao bez zuba.
Erdogan kao metafora „Nove Turske“ može galamiti i lajati – može ispoljavati bijes i može takav bezzub, gristi oko sebe i samo izazivati podsmijeh.
Baš kao i novi američki predsjednik Donald Tramp.
Ako pogledamo širu sliku, uočićemo, da je američka, južnjačka i navodno poražena svijest o ropstvu kao legitimnom odnosu među rasama, superiornoj bjeloj i inferiornoj crnoj, svoju negaciju demonstrirala pobjedom prvog, crnog predsjednika Baraka Obame. I ništa se nije promijenilo. Na vanjskopolitičkom planu SAD su nastavili uništavati države i ubijati, tehnološki (i samo tako) zaostale narode Azije i Afrike. Otvoreni su novi ratovi, pravljeni su poslovi i uništavana kolektivna bezbjednost. Ujedinjene nacije su bačene pod noge: kada se nešto može uraditi preko njih – to se i uradi ali ako ne može tako – može i bez Ujedinjenih nacija.
Na unutrašnjem političkom planu rasni sukobi su se produbili a bijeli policajci i potomci Kju Kluks Klana nastavili su ubijati crnce i razarati crnačke kvartove.
Sjedinjene Američke Države predstavljaju zemlju koja je nastala na najstrašnijem genocidu, etničkom čišćenju i kriminalu. Američki domorodci su istrebljeni i ta svijest bitno je odredila pravce američke politike i u dvadeset prvom vijeku. Uostalom, svaka od ovih definicija SAD blijedi pred dubokom socijalnom i političkom analizom koju je izložio predsjednik Rusije Vladimir Putin, u svom intervjuu za RT iz 2014. godine.
Upravo naše pogrešno uvjerenje da je SAD demokratska država uvelo nas je u zabludu potvrde tog uvjerenja nakon pobjede Donalda Trampa – za nas je to bio dokaz da je moguće da u toj državi, iza koje ostaju strašni tragovi zločina, životinjske ostrašćenosti i bjesnila, kao izraz protesta, pobijedi ideja saradnje sa drugim državama i da predstavlja potvrdu namjere SAD da odustane od rušenja vlada i država i spremnosti da se bude zadovoljan vlastitom zemljom.
Posebno poruka „Amerika Amerikancima“ trebala je da nas uvjeri da građanima Amerike i njihovim elitama ne treba ništa više ni vrednije od njihove zemlje i da su, želeći kontrolu nad cijelim svijetom, izgubili vlasništvo nad svojom zemljom.
A onda smo vidjeli ludilo: američki establišment, duboka država i vojno-obaveštajne elite suštinski nisu podijeljeni i za tu sivu eminenciju u toj zemlji na prošlim predsjedničkim izborima nije postojala dilema, niti su postojala dva puta, na način kako smo mi shvatili SAD.
Kako zadržati isti put – kako nastaviti ratove i otvoriti nova žarišta: čak, kako napraviti pravi „Veliki rat“, o tome se odlučivalo. Tačnije, o izboru najboljeg načina da se nastavi i zaoštri poznati američki geopolitički put nasilja i rata.
Praktično, pobjedio je političar koji je imao podršku industrijskog kompleksa, sa manjim brojem glasova i bez podrške vlastite stranke. Upravo ta računica o odsustvu potpune, nepodjeljene podrške matične stranke uvjerio je tu paradržavnu strukturu da će sa Trampom biti lakše ostvariti sve planove – čak lakše nego sa Hilari.
Tako nekako izgleda i ovaj referendum u Turskoj: Od strategije „Nula problema sa susjedima“ Turska je došla u situaciju „Nula mira sa susjedima“ i „Nula mira u zemlji“. Zapad se nije baš ni protivio ovom razvoju situacije ali će ga koristiti da produbi unutrašnje društvene konflikte u samoj Turskoj i dovede do njenog raspada ili djelimične secesije nekog njenog djela.
Erdogan je sebi pribavio mnogo autoritarnih mehanizama koji na međunarodnoj političkoj sceni ne znače ništa a na unutrašnjoj samo produbljuju konflikte.
Zato je pobjeda Erdogana baš kao i pobjeda Trampa besmislena hologramska politička projekcija nekih mogućnosti, koje se nikada neće moći realizovati. Obmana.
Mislim da je to i dobra vijest za Balkan, koji je umoran od izjava turskih političara i njihovih poltrona u Sarajevu, Tirani i Prištini. Ponekad i Novom Pazaru i u Beogradu.
Erdogan je svojim planovima i težnjama nedvosmisleno uznemiravao Balkan – njegove izjave nikada nisu proizvodile ravnodušnost ali on postaje, sve više, politički mrtvac, koji se pred političku smrt, samo snažno bacaka rukama i nogama, dok se cjela Turska guši u klinču Ataturkovih pristalica i islamista, Kurda, šiita i sunita… ali i bogatih i siromašnih. Opada bruto nacionalni dohodak, vanjskotrgovinska razmjena je na najnižem nivou, industrijska proizvodnja slabi: u Turskoj prava kriza tek kuca na vrata. Umjesto državničkog odgovora Erdogan i AKP ganjaju Gulenove duhove po Turskoj i nastavljaju represivnu kampanju prema saradnicima i simpatizerima „turskog Soroša“ i njegovoj „terorističkoj organizaciji FETO“, koja djeli knjige i otvara islamističke škole ali baš ne baca bombe i ne šalje bombaše samoubice u akciju.
Gotovo je potpuno sigurno da iza neuspješnog vojnog udara, koji je ojačao Erdogana u unutašnjem političkom životu Turske, stoji upravo američki i evropski miljenik Fetulah Gulen i njegova mreža, potpuno identična Soroševim organizacijama. Zato se i ne postavlja pitanje uloge američke i evropske administracije (Njemačke, Francuske i Britanske) u događajima. Ne treba zaboraviti da je tri dana prije udara Francuska iz bezbjednosnih razloga zatvorila svoju Ambasadu u Ankari, a SAD su postupno, tri mjeseca, smanjivale svoje diplomatsko osoblje u Turskoj.
Uloga zapadnih službi u pokušaju svrgavanja Erdogana predstavlja stvarni alibi samom režimu u Ankari, da otvoreno i snažno nastavi izgradnju autoritarnog političkog sistema, sposobnog da slabosti u realizaciji neoosmanske platforme na međunarodnom planu neutrališe dosljednom i otvorenom islamizacijom društva, kroz nametanje i promovisanje Turske kao pokrovitelja, raznih diktatorskih islamističkih režima i islamističkih organizacija, koje otvoreno podržavaju i primjenjuju terorizam.
Krah državnog udara omogućio je Erdoganu potpunu prevagu na unutrašnjem planu.
Svi njegovi protivnici osudili su pokušaj prevrata i podržali ga u ocijeni da je odbranio demokratiju. Što je još važnije, Erdogan je iskoristio priliku da demokratski poredak redefiniše u svjetlu pobjede nad pučistima. Tu nije samo riječ o čišćenju vojske i administracije. Prelomna razdoblja u turskoj politici uvijek su bila praćena velikim čistkama. Ovaj put pobjednik je, međutim, u prilici redefinisati samu prirodu države, njene organizacije i odnosa prema „svom narodu“ (Erdogan za sugrađane uglavnom koristi termin „moj narod“), prividno i drugim narodima.
Erdogan je, prilično lukavo, iskoristio tu jedinstvenu priliku kako bi sebe predstavio Kemalom Ataturkom „Nove Turske“, države koja simbolizuje jedinstvo islamske pobožnosti i turskog nacionalizma, ukorijenjenog u osmanskoj prošlosti (Vol strit žurnal, 25. septembra). Umjesto kemalističke države – nacionalističke i sekularne, koja je u ratu za nezavisnost (1919-1923) zaštitila turske granice od zapadnog imperijalizma, „Nova Turska“ je zamišljena kao snažna nacionalna država u kojoj je islamizam zaštitio demokratiju od „domaćih izdajnika“.
U praksi u realnom životu, to izgleda sasvim drugačije. Komanda turskog vazduhoplovstva, policija i sve javne službe nastavljaju sa djeljenjem otkaza i izbacivanjem sa posla ljudi koji imaju bilo kakvu vezu sa Gulenom. Raspisane su mnoge potjernice, pohapšeni biznismeni, učitelji i hodže a preko 20.000 ljudi je zatvoreno pod optužbom da su podržavali ili pomagali pokušaj državnog udara.
U jugoistočnoj Anadoliji, na područjima Mardina, Dijarbakira, Sirta i Gaziantepa te u Hakari, (podregiji istočne Anadolije), provode se neprekidno velike i brutalne vojno-policijske akcije protiv boraca Radničke partije Kurdistana. Erdogan je sam potvrdio da su te operacije najveće u istoriji države. Praktično, na liniji tog kursa je uvedena prinudna uprava u 28 lokalnih administrativnih jedinica na jugoistoku zemlje, gdje kompaktno živi kurdsko stanovništvo. Destruktivna uloga Erdogana, vojske i tajne službe u vlastitoj zemlji zaustavili su pritisak na države koje se graniče sa Turskom.
Odmah nakon smjene premijera Ahmeta Davutoglua postalo je jasno da se turska politika na Balkanu i Bliskom istoku, zasnovana na tzv. doktrini „strateške dubine“ i obnove turskog uticaja, kakav je postojao u doba Osmanskog carstva – našla u slijepoj ulici. Pred očima Erdogana – Istambula i Ankare – uz sav trud promovisanja neoosmanske vizije prema Balkanu i bliskoistočnim prostorima, uz tursku južnu granicu, na sjeveru Sirije, uz pomoć SAD, nezaustavljivo se formira teritorijalno kompaktan teritorij pod nadzorom Kurda, koji sve više poprima elemente državnosti.
U Ankari su shvatili poruku da tu baš i nije problem samo Gulen: smjena Davutoglua, koja uopšte nije bila tako prozaična kako je medijski prikazana, kroz sukob dva politička karaktera i njihovo nadmetanje za dominaciju u vrhovima vlasti – potvrdila je i markirala slom turske vanjske politike i velikih geopolitičkih ambicija.
Od samog je početka bilo je jasno da je riječ o sukobu na strateškom nivou. Davoutoglu, blizak američkoj i evropskoj politici, bio je uporan u provođenju politike “strateške dubine”, ali i spreman na prilagođavanje američkim i evropskim interesima. Erdogan je, sa druge strane, na strateškom nivou uporno odbacivao mogućnost kompromisa agende „strateške dubine“ i američkih regionalnih opcija. Erdogan se u stvari trudio i pokušavao da igra po američkim pravilima ali slijedeći turske interese, koji su bili u dubokom konfliktu sa formulisanim i jasnim američkim planovima.
Bez Davutoglua, kao stratega i oca savremene turske vanjske politike, Erdogan je nastavio tvrdo provođenje doktrine „strateške dubine“, suprotstavljajući se američkim i evropskim interesima – posebno po pitanju odnosa s Kurdima – sve dok nije udario u zid i njegova vanjska politika doživjela potpuni slom. Pokušaji Ankare da promijeni kurs i uspostavi stabilnost turske geopolitičke doktrine, sklapajući primirja sa svim „neprijateljima“ koje su sami napravili neprijateljima, uključujući Ruse i Izraelce, kao i prividno miroljubive poruke prema sirijskom režimu i predsjedniku Bašaru al-Asadu pokazali su prividnu odlučnost da se sa svima izmiri i razumije, izuzev Kurda, sa kojima se nastavilo ratovati intezivno, na području Sirije kao i na jugoistoku Turske.
Erdogan je svjestan smjene istorijskih epoha i da se voljom moćnih političkih centara ruši geopolitičko naslijeđe Prvog svjetskog rata a sa njim i koncept nacija tipa države.
Ovaj proces označava i najavljuje dinamično prekrajanje granica u Aziji, Africi pa i Evropi, a Turska u njega, baš kao i prije stotinu godina, ulazi bremenita unutrašnjim problemima i sukobima u vlastitom okruženju, koje je sama izazivala.
Danas ne postoji nijedan geopolitički partner Turske koji bi pomogao Turskoj da iz ovih procesa izađe kao kakav-takav pobjednik i da zauzme bolju poziciju i ojača.
Ta priča je uglavnom završena, partnerstva su izgrađena: s jedne strane SAD, Velika Britanija i Izrael, sa druge Rusija, Iran i Kina, a na trećoj njemačko-francuska koalicija i Evropska unija. Svi prioriteti u okviru ovih saveza su davno formulisani a u realizaciji njih Turska je više smetnja nego što je potrebna.
Zapad će nastaviti sa podsticanjem nemira i sukoba u samoj Turskoj, a time nove Erdoganove ovlasti ne znače ništa osim mogućnosti kontrolisane i ničim ograničene represije na unutrašnjem planu koja neće riješiti nijedan stvarni problem Turske u ovom istorijskom vremenu, i ona sama će biti žrtva prekrajanja granica a ne dobitnik.
Da je svijestan ove činjenice Erdogan je pokazao u svom poznatom obraćanju porodicama poginulih u pokušaju državnog udara, tvrdnjom: „…kako je ‘preporod’ od 15. jula pokazao da Turci ne mogu očekivati ni pravdu, ni pomoć, ni podršku ili razumijevanje ni od koga… što god radili, moramo sami napraviti“ (londonski Gardijan, 31. avgusta).
Naravno, put u izolaciju koji je sam izabrao za sebe i Tursku potpuno je usamljenički.
Turski zmaj od papira konačno su pocijepali istambulski islamisti i njihova politička zvijezda Erdogan, rušeći Ataturkovo naslijeđe i sekularni politički sistem parlamentarizma, kojim se upravljalo iz Ankare čitav vijek.
Kao u puno većem ogledalu, Sjedinjene Američke Države mogu, analizirajući položaj Turske danas, pogledati svoj put i svoju sudbinu – unutrašnje probleme i činjenicu da su svijet učinili nesigurnim za život, dovodeći ga na ivicu globalnog sukoba.
U obrnutoj političkoj projekciji, novi američki predsjednik Tramp, nameđunarodnom planu pokušava golom, iracionalnom i teško predvidljivom silom steći značaj dok na unutrašnjem planu predstavlja samo zmaja od papira kojim se na američkom vjetru igraju tajne službe i uticajni mediji kao kreatori američkog stava o svijetu i politici.
Tramp i Erdogan predstavljaju sliku i priliku nosilaca samoubilačke politike, uočljive kroz velike ambicije, malu pamet, razornu mržnju i potpunu nepouzdanost.
Baš kao geopolitička pješadija islamističke brutalnosti – njihovi fanatizovani vojnici i samoubice postrojeni u odredima Al Kaide, Islamske države, Nusra fronta, SSA…
„Sve se čovjek bruka sa čovjekom, gleda majmun sebe u zrcalo“.