Nezavisnost kao pravo samoodabranih

Samo ovdje nisu bili u pitanju narodi, već republike, odn. tadašnje republičke granice. A to je tadašnja Badinterova komisija aminovala protivno najvećem aktu Ujedinjenih nacija, odbijajući da isti princip samoopredjeljenja naroda podari i srpskom narodu u Hrvatskoj. Ili u BiH. Na taj način su Srbi u BiH stavljeni u poziciju manjine, iako su u Ustavu konstitutivni. U Hrvatskoj su automatski izbačeni i iz Ustava kao konstitutivni narod. Paradoks nad paradoksima i izuzetak poput onog koji se dogodio priznavajući samoproglašenu nezavisnost tzv. Republike Kosovo. Izuzeci i paradoksi na štetu idu samo srpskom narodu. I to nije nacionalna priča, već ono što je lako dokazivo na primjerima.

O tome da referendum o nezavisnosti BiH nije bio legalan, jer jedan narod nije u njemu ni učestvovao, da njegovi rezultati nisu bili dovoljni ni da poštuju slovo tadašnjeg Ustava –dvije trećine građana nije glasalo za nezavisnost, suvišno je danas i pričati. Svijet je priznao sve nepravilnosti i survao zemlju u građanski, etnički i vjerski rat.

I zašto o ovome danas razgovaramo-toliko godina nakon 90-tih?

Možda zato što je danas riječ, sama riječ nezavisnost ili referendum gotovo zabranjena u svijetu koji se diči slobodom govora i misli. Koje su razlike u spominjanju nezavisnosti u Kataloniji i Republici Srpskoj, zašto je referendum moguć u Škotskoj, a ne kod nas? Možda je najveće pitanje svih ovih ratova, oružanih 90-tih godina i specijalnih nakon toga, prosto ovo: kako je moguće da ste svi tada govorili da je nemoguće da narodi Јugoslavije žive u jednoj državi i da ta država mora da se raspadne, a onda tvrdite da narodi mogu da žive složno, "brat uz brata", u jednoj državi-BiH ili Јugoslaviji u malom. Hipokrizija međunarodnih moćnika i nedoraslih i potkupljenih domaćih izdajnika (tako bi ih zvali nekad ovi isti koji se danas kunu u SFRЈ, prezirući sve poslije toga ).

Zašto se vraćam stalno ovoj temi? Јednostavno, volio bih da pitanje statusa Republike Srpske postavim javno svima, prije svega, u Republici Srpskoj. Da se svi u nevladinom sektoru, političkom i novinarskom svijetu jasno odrede šta misle. Za građane znam šta misle. Da znamo kuda idemo i da li smo složni u tome. Da vidimo jesu li za to da Republika Srpska jednom stekne nezavisnost ili da se ovako decenijama utapa u centralizam sarajevske čaršije. Čime stižemo do novog paradoksa u kojem se cijela Evropa bori za decentralizaciju, osim kada stignu kod nas i poruče da je centralizacija vrhunski domet savremenog čovječanstva. Ovako se pobismo između sebe, ne znajući šta bi tačno da radimo. Kao da postoji sila koja pojedince tjera da se ulaguju Sarajevu. Da ih tjera da kažu, eto mi smo jedno, svi Bosanci i slično. Rat nam nije trebao, nisam ja htio, mene su tjerali, to su bile budale, sada to vidim. Pa žao mi je, ali rat je neprijatan i neugodan. Nisam ga ni ja želio, niti bih ga ikad poželio. Ali kad je već bio, onda se svi trude da iz njega izvuku maksimum za svoj narod, a ne da kukumavče nakon samo nekoliko godina. Naravno da nije trebao nikome, ali o razlozima, uzrocima i uticajima nekom drugom prilikom.

Savremena država je država punog građanskog prava, država koja stoji svim svojim kapacitetima u službi građana i koja ima puni suverenitet u odlučivanju. BiH nema ni jedan element savremene države. Građanska država nikada neće biti, jer građanska država se postaje kada se riješi nacionalno pitanje ( ko ne vjeruje neka pogleda kako su to riješili Nijemci, Francuzi i dr. ili Hrvati u novijoj istoriji). Građanska država, ono na šta se pozivaju znani i neznani analitičari, političari i drugi, jeste dobra ideja, ali u nacionalno završenoj državi. U ovoj bi značilo totalnu vlast jednog naroda, koja bi se vrlo brzo pretvorila u nešto sasvim drugo (vidi "Islamsku deklaraciju" ). O suverenitetu neću ni da pišem, jer bježeći od jedne vrste zavisnosti, od SFRЈ, svi su upali u zamku EU, pa je zavisnost podignuta na mnogo veći stepen, što je toliko apsurdno, da će nam se svima budući neki naučnici ili istraživači smijati do mile volje. Već ih gledam kako, onako dokono, uz kafu ili šta se bude već pilo za sto godina, govore o tamo nekim budaletinama sa Balkana.