Galijašević: Alija Izetbegović kao nacionalni heroj Erdoganove Turske
Autor: DŽevad Galijašević
1. TURSKA SERIЈA O ALIЈI – PRANjE BIOGRAFIЈE RADIKALNOM ISLAMISTI
Alija Izetbegović, kao istorijska pojava i nepogoda, pripada civilizacijskom i političkom habitusu Erdoganove Turske pa je i korektno da ta, navodno evropska zemlja koja teži ulasku u Evropsku uniju dok hapsi stotine hiljada novinara, učitelja, umjetnika, vojnika i policajaca, napravi priču o svome "nacionalnom junaku", svome MUSI KESEDŽIЈI, pri čemu je prezime najbolji ekvivalent mentalnog sklopa sitnog seljačkog političara i velikog lopova, koji samo vjeruje u "svoju kesu" i od naroda ukradene pare, nemilosrdno trpa u nju. Kesedžija novoga doba: primitivan, radikalan i glup, svoju savršenu pljačku naroda mogao je izvršiti samo u uslovima velikog rata i stradanja, kada pitanje novca i nije bilo toliko bitno. Nikome osim njemu i njegovim.
Dan nakon smrti Alije Izetbegovića, tadašnji portparol Haškog tribunala Florens Artman u službenoj izjavi u ime Tribunala ističe da je Izetbegović bio na listi osoba koje je Tribunal osumnjičio za ratne zločine tokom rata u BiH.
“Alija Izetbegović je bio jedan od osumnjičenih i protiv njega je bila u toku istraga. Zbog njegove smrti, istraga je obustavljena“, rekla je tada Artmanova na konferenciji za novinare u Haškom tribunalu. Tom prilikom nije precizirala za šta je Izetbegović bio osumnjičen i rekla je da ne može otkriti pojedinosti iz istrage. Ovako važna informacija i aktivnost Haškog tribunala, poslovično naklonjenog muslimanskoj strani u Sarajevu, sigurno neće biti objavljena ni protumačena u turskoj seriji o Aliji.
Njegova uloga u razbijanju Јugoslavije, dovođenju mudžahedina, terorista i ubica iz Avganistana, Sirije, Saudijske Arabije, Egipta, Јordana, Turske...sistematskom ubijanju Srba i Hrvata na Ozrenu i Srednjoj Bosni te terorističke akcije u zemlji i žrtvovanje Srebrenice i cijelog Podrinja, kao i mnoge važne činjenice koje mogu koristiti u tumačenju fenomena Alije Izetbegovića u "Turskoj serijadi" ili "seradi" o njemu, sigurno će biti prešućene. Njegov islamizam i plan formiranja Islamske države iz Islamske deklaracije je međutim koliko neukusno – toliko i nemoguće prešutjeti.
U suštini, "Islamska deklaracija" je islamistički dokumenat, i izjava i program, u osnovi urađen u predratnoj Bosni i Hercegovini prije više od trideset godina. Autor tih osnovnih postavki je Alija Izetbegović, ali je u nju ugrađeno i mnoštvo filozofskih i političkih stavova poznatih islamskih mislilaca (prije svega Muhameda Kutba i misli izloženih u djelu "Dileme oko islama"), uz ocjene i mišljenja tadašnje političke emigracije bosanskih muslimana (Teufik Velagić, Smail Balić i dr). Dokumenat sa kojim je javnost upoznata 1990. godine, putem Male muslimanske biblioteke, nije dakle prvobitna autorska verzija, nego konačni, finalni programski oblik.
Istina, ni filozofski, ni politički dometi ove plagirane Deklaracije nisu veliki i nisu značajni – ona dobija na značaju kao udžbenik novog morala ili priručnik i putokaz jedne kaste nesvjesne vlastite civilizacijske i nacionalne pripadnosti. Јedan konfuzan papir, (N)I PROGRAM – (N)I DEKLARACIЈA, (n)i vjerska (n)i politička literatura, vanvremenska i vanprostorna naglabanja bez evropske boje, okusa i mirisa, bila su osnov sudskog progona i kažnjavanja grupe okupljene oko Alije Izetbegovića.
U samoj optužnici Izetbegovićevoj grupi, zbog jedinstvenog programa islamizacije društva i saradnje sa stranim obavještajnim službama, se navodi:
– da su opsjednuti idejom islamskog preporoda i pan-islamizma,
– da su tražili islamizaciju djece i omladine preko imama i majki,
– da mješovite brakove tretiraju kao ideološki atak na tradicionalnu muslimansku porodicu,
– da je zahtijevao da se djeca i vojnici ne sile da jedu svinjsko meso,
– da je tražio (autor ili neki od njih) da se muslimanima daju islamska imena i da se odjevaju po islamskim propisima,
– da je tvrdio da je islam: religija, ekonomija, politika, nauka, moral, kultura i vjerska revolucija,
-da je isticao da je Islam, najuzvišenija vjera...
Naravno, ideološke perjanice "bosanskog komunizma" uopšte nisu pokušali shvatiti ciljeve i ideju "Islamske deklaracije", ali su shvatali da je sve ono što nije u duhu komunizma i što ne dolazi od njih (kao autentičnih tumača narodnog stava) direktno upereno protiv njih i njihove vlasti. Naravno, dok god je "Islamska deklaracija" ostajala na nivou slobodnog mišljenja i ličnog stava, a njeni autori bili progonjeni i zlostavljani zbog toga, niti je bilo uputno, niti pošteno raspravljati o njoj ili njenoj idejnoj suštini. Danas su se okolnosti promjenile i "Islamska deklaracija" predstavlja državni program nove duhovne obnove Bošnjaka, kriterij pravovjernosti i izvor vjerske i političke isključivosti i beskrupuloznosti. Program aktivne islamizacije i terorizma, koji se iz političke sjenke pokušava sprovesti u djelo, tačnije program vjerske mržnje koji je sa pozicije ličnog stava, davno prešao na teren političke realizacije.
Što joj uostalom i jeste bila namjena: da definiše trenutak u kome su muslimanske političke snage dovoljno jake da silom sruše neislamski i uspostave islamski poredak. To je onaj trenutak u kome muslimani predstavljaju nadpolovičnu većinu stanovništva u državnoj zajednici i u kome su (uz obaveznu pomoć saudijskih vehabija, Muslimanske braće, pa čak i tradicionalnog neprijatelja "ehli suneta" – šiitskog Irana, kao personifikacija islamske republike i društva) spremni da riječi zamijene silom.
Iako u samoj Islamskoj deklaraciji (u daljem tekstu ID) ne postoji precizno lociranje mjesta na kome će se uspostaviti islamska vlast (ili postoji ali suviše neozbiljno određeno – više od pola zemaljske kugle), jasno je da se u tom kontekstu nalazi, i da tamo pripada Bosna i Hercegovina, sa svojim muslimanima i svim drugim narodima.
ID je, dakle, jedna autentična, ekstremna i rigidna interpretacija političke misli i volje, islamskog svijeta. Ona je izraz političke svijesti koja alibi za svoju bezobzirnost traži kopajući po margini civilizacijskih tekovina vjere – svijesti, koja ne traži mir u vjeri i spas u Bogu, nego pozivom na Božji autoritet stvara prostor vlastitom mesijanstvu.
Svi koji znaju i shvataju suštinu islama, uočiće i činjenicu da Islamska deklaracija autora Alije Izetbegovića nije ni ISLAMSKA ni DEKLARACIЈA, nego POLITIČKI PROGRAM, koji nema istinskih, dodirnih tačaka sa islamom. U njoj se diskutabilne i protivrječne političke ocjene i vizije pokušavaju argumentovati pukim pozivanjem na Kur’an i to u 33 slučaja.
To skrivanje političkih namjera iza autoriteta Kur’ana, Alija Izetbegović radi dosta površno, čineći mnoštvo grešaka u citiranju pojedinih ajeta. Ima tu, vjerovatno, i štamparskih grešaka počinjenih u žurbi koju diktira i aktuelni politički trenutak. Tako se npr. citiraju ajeti Kur’ana: 2/266 (strana 32 – ID) a treba 2/256; zatim 278/279 (strana 29 – ID) a treba 2/278/279; pa 26/34-35 (strana 37 – ID) a treba 41/34-35; te 39/7 (strana 12 – ID) a treba 59/7, itd.
Ima tu i grešaka druge prirode, pa se citira jedan ajet, 34 u 49. poglavlju (suri) /49/34/ (strana 28 – ID), premda citirano poglavlje ima svega 18 ajeta.
Na strani 29 u ID, ističe autor da "priznavanje apsolutne vlasti Allaha znači apsolutno nepriznavanje svake druge vlasti", pa se citira Kur’anska odredba 7/3, mada je predmet citiranja odredba 7/2, drugi ajet sedmog poglavlja.
Kada govori o odnosima sa drugim vjerskim zajednicama, kao jedan od principa tog odnosa (poštivanje preuzetih obaveza) potvrđuje se pozivanjem na odredbe 9/4 i 9/6.
Citirane odredbe, međutim, ne govore o poštivanju preuzetih obaveza, osim ako autor kao preuzetu obavezu ne shvata jedan nemilosrdan, ratnički odnos prema inovjercima:
"Kada prođu sveti mjeseci, ubijajte idolopoklonike gdje god ih nađete, zarobljavajte ih, opsjedajte ih i postavljajte im svakovrsne zasjede! Ako se pokaju pa budu klanjali namaz i dijelili zekat, pustite ih na miru. Zaista Bog oprašta i milostiv je". (Kur’an 9/6 str. 247 – prevod Pandža – Čaušević.)
Na temelju ovakvih konstrukcija i prljave politizacije Božjeg duha u Objavi, druge vjerske zajednice grade predstavu o islamu. Islamizacija onih koji drugačije misle i osjećaju – mačem i golom silom – kao cilj i ideal svih muslimana svijeta (pa i u BiH) danas je najbolje političko opravdanje zločinu i strahotama kroz koje prođoše muslimani – taj stav autora, da jedna ideja ne gubi ništa od vrijednosti makar se i silom provodila, obezvređuje užas kroz koji prolaze narodi i umanjuje žrtvu. Da je glas Kur’anske istine u svakom muslimanu jači od ovog “političkog apela“ jasno je svakom muslimanu – ali pripadnicima drugih religija sigurno nije, niti može biti: “U VЈERI NEMA PRISILjAVANjA“ (Kur’an 2/256 str.61–prevod Pandža–Čaušević); i ne samo to, nego i: “...PRAVI PUT SE RASPOZNAЈE OD STRANPUTICE“ (Kur’an 2/256 str. 61 – prevod Pandža – Čaušević).
Kada govori o odnosima muškarca i žene (strana 36 – ID), Alija Izetbegović se poziva na Kur’anski ajet 33/55, mada ovaj ajet uopšte nema taj smisao, jer položaj žene u zajednici uglavnom reguliše četvrta Sura, An-Nisa (Žene) ali i neki drugi ajeti: 2/223 str. 52; 2/228 str. 53; 4/34 str. 109 – (prevod Pandža – Čaušević).
Svrha, razlog i zadati cilj Islamske deklaracije je stvaranje jedinstvenog islamskog poretka. Pored ukazivanja na trenutak u kome je to jedino moguće učiniti, ID ukazuje i na sredstva i način na koji se to može ostvariti – kao i na snage koje su to dužne učiniti. Uporište i legitimitet ovoj težnji autor ID vidi u ajetu 10 u poglavlju 49-om: "MUSLIMANI SU BRAĆA“"– (Kuran 49/10 str. 684).
Cjelokupna politička konstrukcija Islamske deklaracije polazi od ovog ajeta, vidjevši u njemu i osnovu i obavezu svih muslimana da žive u jednoj političkoj zajednici. Nije Kur’an samo jedan ajet i hvala Bogu da je to tako – da je autor deklaracije pročitao još samo tri ajeta, on bi shvatio da je “muslimansko bratstvo“ samo dio i posljedica sveopšteg ljudskog bratstva. Zato Kur’an ističe: "SVI SU LjUDI BRAĆA" i taj poziv nije upućen samo muslimanima:
“O ljudi! Zaista smo vas mi stvorili od muška i ženska (oca i matere) i učinili smo vas narodima i plemenima da biste se međusobno poznavali..." (Kur’an 49/13 str. 685 – prevod Pandža – Čaušević).
Svi su ljudi jedan narod. Djeljenje ljudi na plemena i narode nije nikakva smetnja njihovom bratstvu – jer se bratstvo svih ljudi ne zasniva na plemenskim i narodnim temeljima nego na svjesti o Božjoj pravdi i jednakosti svih ljudi pred Bogom. Ni u jednom zarezu – pogotovo ajetu, Kur’an ne postavlja “muslimansko bratstvo“ kao nužnost postojećeg antagonizma islamskog i neislamskog duha. Pred Bogom nema takve konfrontacije svijesti čije bi zaoštravanje opravdala institucija vjerskog bratstva.
“I raspravljajte s pripadnicima knjige (Tevrata i Indžila) samo na najljepši način, osim s njihovim nasilnicima. I recite: "Mi vjerujemo ono što je objavljeno nama i što je objavljeno vama. I naš Bog i vaš Bog je jedan, i mi smo mu pokorni" (Kur’an 29/46 str. 533 – prevod Pandža – Čaušević).
Јasno je da polazište o "nužnosti muslimanskog bratstva" kao samoživog, izolovanog bratstva, nema oslonca u Kur’anu tako da i ishodište ID o potrebi da se to bratstvo institucionalizira i potvrdi kao država, kao i formalna, tehnička organizacija tog projekta – nemaju nikakve veze sa islamom. Zato u deklaraciji nema nijednog citata i nijednog poziva na bilo koji temeljni princip vjere (koja pokreće milijardu duša i usmjerava njihov život), a sva pozivanja na Kur’an su u stvari skrivanja iza mnoštva dvosmislenih ajeta, čije značenje bez osvrta na one jasne i nedvosmislene, koji označavaju suštinu islama, biva iskrivljeno i pogrešno interpretirano.
Za Aliju Izetbegovića u ID: "Onaj čija slika svijeta ne samo dopušta, nego i traži da jedna pored druge stoje i bogomolja i tvornica, ko smatra da treba ne samo odgajati ljude nego i olakšavati i unapređivati njihov život na zemlji, i da ne postoje nikakvi razlozi da se ova dva cilja žrtvuju – taj pripada Islamu!"
Ali, pripada i komunizmu i svakoj drugoj realnoj ideologiji koja mnogo više obećava nego što daje dok uzima ono najskuplje – dušu čovjeka. Sve su to izlizane floskule i fraze kojekakvih ideoloških mesija, koje ne znače ništa – ali za autora deklaracije: "Uz vjeru u Boga, u ovome je sadržana glavna poruka Kur’ana i u njoj je čitav islam" (ID, strana 22, pasus drugi).
Kako je to površno i proizvoljno tumačenje poruke Kur’ana i kako je to pogrešno shvatanje Islama. To nije glavna poruka Kur’ana – i to nije Islam! To nije ni jedan mali dio islama a pogotovo nije SAV ISLAM! Sve zablude na koje nailazimo – sve krive interpretacije sa kojima se suočavamo čitajući Islamsku deklaraciju, polaze od ovog krivog shvatanja suštine islama. Riječ je o iskrivljenoj slici i pogrešnom uvjerenju koje islam uporno gura u izolaciju i predstavlja ga izvorom nasilja u svijetu.
Po Aliji Izetbegoviću, dakle samom autoru, Islamska deklaracija predstavlja “jedan program islamizacije muslimana i muslimanskih naroda", a kao zadati cilj određuje «islamizaciju muslimana, uz devizu vjerovati i boriti se“.
U prvi mah čini se da autor na pogrešan način obilježava muslimane vjernike velikim slovom "M" (muslimani), što daje tadašnjoj vlasti u BiH opravdanje za zaključak da je ova deklaracija namjenjena muslimanima "SR BiH" i da je predmet duhovnih i državno-političkih promjena koje ID zagovara, tadašnja “SR BiH“. Analizirajući cijelu ID, može se zaključiti da nije bila riječ o gramatičkim greškama nego o jasnoj političkoj namjeri da se nacionalni duh jednog naroda preobrazi po svaku cijenu po azijskom modelu tadašnjih teokratskih država (Pakistan, Iran, Saudijska Arabija…).
Po svome imenu, Islamska deklaracija predstavlja nekakvu islamsku izjavu, ali po suštini i samoj volji autora, koji je u podnaslovu naziva “programom“, očito nije riječ ni o kakvoj izjavi nego istorijskom argumentu da muslimani imaju svoje planove, stare nekoliko decenija, i to planove prema kojima je ideja Islamske države koju zastupa Abu Bekr al Bagdadi, površna kopija i refleksija Izetbegovićevih načela.
Naravno. Ako je Islamska Deklaracija program, a jeste, onda nije deklaracija.
Kad se govori o islamu, onda je tu na prvom mjestu riječ o potpunoj predanosti i vjeri u Allaha. Ko vjeruje u Boga, jednog jedinog, njegove meleke, njegove objave, njegove poslanike, sudnji dan i Božju svemoć u određivanju svega što se događa – ko svakodnevno očituje i svjedoči svoju pripadnost islamu, klanja namaze, posti ramazan, daje zekat, čini dobra djela i namjerava otići na hadždž – taj je onda musliman i on pripada islamu. Takve ljude i vjernike ne treba islamizirati.
Kod bosanskih muslimana ova činjenica ima poseban značaj – ako ne pripadaju islamu, onda nema posebnog identiteta. Istina, islam nije zaseban izvor identiteta – on je izvor razlike – on je ono što muslimane BiH odvaja od njihovih pravoslavnih i katoličkih komšija i prijatelja. Sve je to ispleteno i zamršeno – jedan istorijski put naroda obogaćen je različitim okupatorima svijesti koji sobom doniješe islam, ali ne kao kulturnu nego kao političku činjenicu, koja je izvor stalne netrpeljivosti i umnožavanja nečijih dugova nekome. Očito, izlaz iz ovog začaranog kruga mržnje nije u stalnom vraćanju nečijih dugova nekome, niti u zaboravu, nego u racionalnosti koja, umjesto prebrajanja mrtvih i godina rata prebraja žive i njihovu perspektivu življenja bez stalnih podsjećanja na prošlost punu zajedničke civilizacijske nezrelosti.
Kome onda treba i čemu služi proklamovani cilj islamizacije muslimana?!
Muslimane ne treba islamizirati – islamizacija uopšte nije cilj islama: svaki musliman ima pravo izbora vlastitog puta, sa islamom, sa predanošću, do Allaha, kao najvećeg i konačnog cilja svakog muslimana (Kur’an 2/157, strana 35 – prijevod Pandža – Čaušević). Odbacimo mogućnost da autor deklaracijom želi islamizirati Srbe i Hrvate, to bi ipak bilo sumanuto, ali ako to nije namjenjeno njima onda autor problematizuje iskrenost vjernika u predanosti islamu, ne samo u BiH nego i cijeloj zemaljskoj kugl i mješa se u Božije poslove.
On želi da ukaže kako treba da misli svaki musliman, šta da osjeća – za šta da se zalaže – on objašnjava ko je gdje «dobar» a ko je «loš», on upućuje na političke zaključke o kapitalizmu i komunizmu, o nebu i zemlji, prošlosti i budućnosti, državama i državnicima, o pravu i moralu, o ekonomiji i politici – stvarajući sliku izopačene projekcije jednog komunizmom unesrećenog duha, koji se utapa u moru islamske filozofije, dok je oslobađa dubine i misaonosti a kiti politikom, i samo politikom. Cecus sole iudicat! Autor ID želi svim posrnulim (a svi su muslimani posrnuli) da pokaže put – on zna pravi put – i on ga pokazuje zabludjelima.
“Nije tvoje da ih uputiš na pravi put, nego Allah upućuje na pravi put koga hoće…“ (Kuran 2/272, strana 66 – prevod Pandža – Čaušević).
Poziv na promjenu psihologije cijelog jednog naroda je, u stvari, poziv na put nesreće i stradanja. Pravi put može spoznati samo Allah i pravo da na njemu uputi čovjeka, ili cijeli narod, pripada isključivo Njemu:
“Da je Bog htio, sakupio bi ih na pravom putu, pa ne budi od onih koji to ne znaju“! Kur’an 6/35, strana 168 – prevod Pandža – Čaušević).
I mnogo drugih Kur’anskih ajeta govori kako Allah ostavlja u zabludi koga hoće i na pravi put upućuje koga hoće (6/39, strana 169) a zatim da «većina ljudi nisu vjernici» makar to i Muhamed želio (12/103 – strana 322) o čemu govore i ajeti 10/99 – strana 288 i 10/100 – prevod Pandža – Čaušević).
“Ko je veći nasilnik, od onoga koji kaže…: ja ću objaviti isto onako kao što je Allah objavio“ (Kur’an 6/93, strana 180).
Ta zabluda autora ID da Kur’an treba pojašnjavati, i da ID treba da bude knjiga iz koje će muslimani izvlačiti konsekvence, na što ih pripadnost Islamu obavezuje (str. 1 – 2. pasus, ID), ukazuje na nerazumijevanje mjesta i uloge Kur’ana u životu i svijesti muslimana.
“OVO SU AЈETI ЈASNE KNjIGE“ ( Kuran 12/1, strana 308) napisano je na nekoliko mjesta i desetine ajeta, podvlačeći značaj objave za onoga koji vjeruje: “Kur’an je putokaz bogobojaznima“ ( Kuran. 2/2, strana 5).
Nema drugog putokaza – nema savršenije Objave iz koje bi musliman mogao jasnije izvući konsekvence o vlastitoj pripadnosti i obavezi na koju ta pripadnost obavezuje: obavezi moralnog stava i svijesti o sebi pred beskrajem koji samo Bog može obuhvatiti, zajedno sa vjernicima kojima namijeni namjesničku ulogu na zemlji a koji, zajedno sa zemljom, ostavljeni na cjedilu, bivaju izgubljeni u beskraju prostora, vremena i vlastitih ljudskih ograničenja.
Zanimljiv je i način na koji svoju sumornu viziju bezizlaza, lične tragike i umora, Alija izlaže u ID, str. 12 i 13: "Mi smo porobljeni... mi smo neprosvijećeni...mi smo siromašni... mi smo podijeljeni a kao muslimani ne možemo biti podjarmljeni, neprosvijećeni, zavađeni. Mi to možemo biti samo kao otpadnici od islama“.
Ta pogrešna politička dioptrija kojom Alija Izetbegović posmatra "svijet islama" i "svijet ne-islama" kao međusobno, vječno, suprotstavljene i sukobljene svjetove upućuje na samo jedan zaključak: bolesnom čovjeku se čini da je čitav svijet bolestan – on ga takvim vidi u ličnoj nesposobnosti da sagleda sebe.
Od vremena kad je Islamska deklaracija napisana do danas, stanje u muslimanskom svijetu nije se promijenilo nabolje, konfrontacije su postale veće i češće, međusobni ratovi stravičniji i pogibeljniji, međusobna mržnja trajnija. Danas u Libanu ratuju umjereni muslimani suniti protiv Hezbollaha; u Afganistanu ratuju Paštuni protiv Talibana; u Palestini ratuju Hamas i Fatah, u Iraku ratuju šiiti, Kurdi i suniti, u Siriji i Libiji tzv. Nusra front i Islamska država uništavaju mir i sve što podsjeća na državu...
Nije tome kriv odnos prema islamu, nego odnos prema politici i prema interesu vladajuće oligarhije. Odgovornost tog polupismenog življa što još živi u prošlom vijeku je nesporrna ali ima tu dosta odgovornosti i svjetske zajednice u kojoj glavnu riječ vode imperijalne sile poput SAD, Izraela, Njemačke, Francuske i V. Britanije.
Budući da su muslimanski narodi (o kojima govori ID) vjekovima bili podjarmljeni i kolonizirani, njihova svijest i sposobnost da se nose sa komplikovanim sukobom globalnih interesa uslovljena je objektivnim istorijskim okolnostima i vrlo ograničena. Projekat "novog duha" i "nove islamizacije" nije ono što bi ovaj populus izvuklo iz duhovne bijede i daljeg zaostajanja, iz stanja u kome je uništavanje i rasipanje prirodnih dobara instrument podjarmljivanja narodnog razuma lagodnom životu i ličnom standardu.
Život lišen odgovornosti može da stoji kao epitaf jednoj unakaženoj filozofiji i kulturi.
Autor ID vidi izlaz u duhovnoj revoluciji unutar muslimanskog čovjeka. To je za njega samo prvi korak koji "homo muslimanicus" treba da učini na putu ličnog i opšteg napretka. A krunu tog napretka autor vidi u stvaranju jedinstvenog islamskog poretka. To i jeste zadatak Islamske deklaracije – da ukaže na ciljeve i oblik tog poretka kao i način na koji se do njega dolazi.
2. TURSKA SERIЈA O ALIЈI – PRANjE BIOGRAFIЈE RADIKALNOM ISLAMISTI
Pravo na stvaranje islamskog poretka Alija Izetbegović u ID tumači obavezom koju otkriva čeprkajući po manje važnim porukama pojedinih Kur’anskih ajeta, želeći uvjeriti čitaoce ID da je njegova Islamska deklaracija samo elaboriranje hiljadugodišnje težnje muslimana za jedinstvenom državom i jedinstvenim poretkom – te da to od muslimana ne samo očekuje, nego i zahtijeva Allah koji se muslimanima obratio kroz Kur’an. Političko traganje za ovakvom vizijom novog poretka autor nastavlja iznoseći poglede na neka opšta i nimalo sporna pitanja. Na taj način, baš u svome stilu, dolazi do zaključka da muslimani nisu baš ni za kapitalizam – ni za socijalizam, ni za – ni protiv tržišta, nego onako, sve nešto između, ni lijevo ni desno, ni gore ni dole…
Govoreći o islamskom poretku, autor ga vidi kao jedinstvo vjere i zakona, odgoja i sile, ideala i interesa, duhovne zajednice i države, dobrovoljnosti i prisile. Naravno da nekakav odnos između ovih jasnih ali oprečnih, dijametralno suprotnih pojmova mora postojati, ali je iluzija da se može ostvariti jedinstvo krajnosti.
Određeni odnos između ekstrema jeste moguć, ali jedinstvo – nije. Između ovih jalovih komparacija, teško je otkriti pravi oblik tog novog poretka.
Zato je puno jasnija slijedeća teza: “Polažući pravo da sam uređuje svoj svijet, islam isključuje pravo i mogućnost djelovanja bilo koje strane ideologije na svome području. Nema dakle, laičkog principa a država treba da bude izraz i da podržava moralne koncepte religije“ (ID – str. 22, 3. pasus).
To je samo još jedna u nizu zabluda Alije Izetbegovića: on u islamu vidi ideologiju i sredstvo vladanja državom i sviješću naroda. Islam nije ideologija, islam je vjera („Kod Boga je prava vjera samo Islam“ (Kur’an 3/19. str. 73. Pandža–Čaušević).
Stavovi iz Islamske deklaracije nisu ni novi ni jedini – oni su izraz mišljenja da je, u sudaru sa vremenom, islamska poruka postala zastarjela i sklerotična i da je to glavni razlog sveopšteg muslimanskog zaostajanja, zato ta poruka traži revidiranje. Redefinisanje islamskih ciljeva tumači islam kao ideologiju, daje islamu oblik pragmatske političke linije i negira ono najplemenitije što je islam dao čovječanstvu.
Kojoj civilizaciji i kojoj ideologiji, uostalom, pripada ideja po kojoj „sa džamije i televizijskog tornja ne smiju dolaziti oprečne poruke“ (ID, str. 32 – 2. pasus) – odnosno ako tako izgleda taj „totalni islam“, sam za sebe i sam protiv svega – ko će glasati za taj put?! Iz stavova turskog junaka Alije Izetbegovića proizilazi da tu neće biti baš previše glasanja ni slobodnog opredjeljivanja:
SILA prije uspostavljanja i SILA nakon uspostavljanja Islamskog poretka. Formula za buđenje „uspavanog“ muslimanskog naroda je jasna: “Narod koji spava može se probuditi samo udarcima“ (Islamska Deklaracija, str. 35. treći pasus). Istorija će dati odgovor je li rat trebao biti taj udarac – taj način buđenja i kažnjavanja uspavanog i zalutalog naroda, odnosno je li i to bio plan, želja ili mogućnost?!
Teza iz ID da su muslimani neprosvijećeni je tačna, ali nije tačno da su neprosvijećeni zato što su dobri ili loši muslimani. Cijela Azija, Afrika – cijeli Balkan, žive u tom dobu plemenske svijesti, koja katkad i nije neprosvijećenost ali je uvijek neciviliziranost. Ona je činjenica i danas, kao što je bila i 1970. godine, ali njeni korijeni nisu u našem odnosu prema bilo kojoj religiji, čak ni u našem odnosu prema radu. Mnogo je međunarodnih okolnosti i zbivanja na koje ne utiču muslimani, u kojima ne učestvuju i koji od njih ne zavise. Mnogo je političkih igara i uticaja globalnih sila – mnogo je planova po kojima muslimani predstavljaju samo brojku, nevažnu za statistiku svjetskog interesa, modernih kolonijalnih sila. Ima tu i poslovične inertnosti, vjekovima stare, koja muslimane spriječava da nauče kako u Evropi živjeti i djelovati evropski a kako na zemaljskoj kugli živjeti životom građanina svijeta. Definitivno: „Put rada, borbe i žrtve! „ (ID, str. 60 – 4. pasus) može biti put napretka – jedino bez žrtava.
Totalni islam – islam kao sila i duhovnost – islam kao nasilje nad čovjekom – to je u stvari vizija islamskog poretka Alije Izetbegovića. „On treba da se ostvari u zemljama u kojima muslimani predstavljaju većinu stanovništva“ ID, str. 37 – 3. pasus) i to tako da se uspostavi „islamsko društvo i islamska vlast“ (ID, str. 19).
Tragajući za islamskim preporodom, islamskim društvom i islamskom vlašću u zemljama u kojima su muslimani samo većina i pored sebe imaju i druge, brojne državotvorne narode koji ne žele taj poredak, ponuđena je formula ostvarenja te ideje, a ona je slijedeća:
„Najavljujući preporod, mi ne najavljujemo razdoblje sigurnosti i spokoja, nego razdoblje nemira i iskušenja. Suviše je mnogo stvari koje mole za svojim rušiocima“ ( ID, str. 35). Poruka Alije Izetbegovića je jasna:
„Moramo, dakle, biti prvo propovjednici a zatim vojnici“! (ID, str. 4)
Vizija boljeg života, novog poretka i novog duha ne može se realizovati bez simbioze nužnosti propovijedanja i ratovanja. A da bi se za vojničku ulogu naroda okrivio neko drugi, budi se osjećaj ugroženosti, podstiču i raspaljuju nacionalne i vjerske strasti – rasplamsava mržnja; fabrikuju se kojekakvi pamfleti i deklaracije, iritiraju stare rane – a na kraju je kriv opet neko drugi: “Mi to nismo htjeli – nama je to nametnuto!?“
Za sve ideologe takvog poretka, poput Alije Izetbegovića, najveću opasnost predstavlja kritička misao humanističke inteligencije. Zato će Alija u ID muslimansku inteligenciju (tzv. naprednjake) nazvati „pravom nesrećom za narod“.
„Te, tzv. naprednjake, zapadnjake, moderniste, i kako se sve ne zovu, prepoznat ćete po tome što se obično ponose onim čega bi trebalo da se stide, a stide se onoga čime bi trebalo da se ponose“ (Islamska deklaracija, str. 7. prvi pasus).
„Svi ti silni muslimanski reformatori nanesoše samo štetu muslimanskim narodima, preuzimajući od zapada samo štetni, zagušljivi, nusprodukt jednog civilizacijskog procesa“ ( ID, str. 7 drugi pasus).
ID posebno apostrofira Kemal-pašu Ataturka, Habiba Burgibu i Ahmeda Sukarna.
Po Aliji Izetbegoviću, Turska je klasičan primjer napuštanja staze pravog islama. Turska reforma koju je sprovodio Kemal-paša predstavlja izdajstvo samog sebe – zaključiće u ID – da bi poslije dvije decenije, kao „predsjednik“ kvazi države nastale raspadom Јugoslavije, veliki dio međunarodne aktivnosti i politike usmjerio prema Turskoj – šaljući svakodnevno emisare i poltrone – odlazeći i sam – da kamči vojnu i finansijsku milostinju – sadaku, ne zbog svog naroda, nego zbog svoje vlasti.
„Turska kao islamska zemlja vladala je svijetom, Turska kao europski plagijat predstavlja trećerazrednu zemlju, kakvih ima još stotine na svijetu“. (ID. str. 4 prvi pasus).
Ta nesvakidašnja ogorčenost autora ID turskim reformama najvidljivija je u napadu na Kemal-pašu, „koji je očito veći vojskovođa nego reformator“ (Islamska Deklaracije, str. 8) te je nužno „da se zasluge Kemal-paše za Tursku svedu na pravu mjeru“, naročito zbog toga što je jednim svojim dekretom zabranio nošenje fesa u Turskoj. To površno poimanje vrlo značajnog perioda turske istorije svjedoči o nepoznavanju ulogei Kemal-paše, i ne samo njega, već i u ID apostrofiranih i anatemisanih Ahmeda Sukarna i Habiba Burgibe. Tvrdnja da uprkos uvođenju latinice Turci imaju više od pola stanovništva nepismenih i da je uzrok napuštanje arapskog pisma kao zvaničnog pisma, te da bi od toga „…trebali i slijepci progledati“ (ID, str. 8 i 9) – zanemaruje činjenicu opšte nepismenosti muslimana, naročito u zemljama gdje latinica nikada nije ni uvedena. Promjena pisma u Turskoj upravo je bila motivisana velikom nepismenošću, pokazalo se da je to ipak uspio pokušaj da se ona pobijedi. Uz to, uvođenje latinice nije značilo ukidanje arapskog pisma – ko je htio biti pismen, mogao se opismeniti i po vjerskom modelu, unutar vjerskih institucija, u kojima niko nikada nije pokušao osporiti svetost arapskog pisma u okviru Objave, vjerskog promišljanja i djelovanja. Samo zlonamjerni tumači, u svim ovim humanističkim pokušajima otkrivanja novih puteva napretka i slobode, mogu u tome vidjeti „novo dobrovoljno porobljavanje“ (ID, str. 10 – 2., 3. i 4. pasus).
Islamska deklaracija ne omalovažava samo muslimane drugačijeg moralnog i političkog svetonazora – ona prelazi granice tolerancije i političkog ukusa, olako procjenjujući ulogu crkve, koja se „u svom povijesnom življenju stalno klatila između Kristove nauke i inkvizicije“ ( ID, str. 53 prvi pasus), otkrivajući visok stepen nedostatka tolerancije i osjećaja odgovornosti za ljude koji su izabrali drugi put – u drugoj vjeri ili mimo ikakve vjere, jednak stepenu nerazumijevanja za drugačije puteve u Islamu. Uslovno rečeno, zanimljiva je sukobljenost autora ID sa samim sobom dok govori o faktoru porobljenosti muslimanskog svijeta. S jedne strane ID diskredituje i omalovažava najveće muslimanske borce za slobodu, sa druge strane optužuje i politički zapad i politički istok, zbog vjekovnog porobljavanja i eksploatacije muslimanskih naroda i zemalja:
«Mi smo porobljeni, u jednom trenutku 1919. godine nije postojala ni jedna nezavisna muslimanska zemlja, stanje koje nije zabilježeno nikada ni prije ni poslije toga» ( ID, str. 12 – treći pasus).
Taj žal za starom Turskom kao oličenjem islamske moći i lament nad opštom porobljenošću, koja se dokazuje isključivo 1919. godinom, pogrešna je konstrukcija na kojoj stoji veliki dio koncepta ID. Јer, zanimljiva je činjenica da je taj nesretni muslimanski svijet mnogo više bio porobljen prije 1919. godine, samo što autor ID tursku okupaciju tih zemalja doživljava kao njihovo oslobađanje. Drugo, netačan je podatak da 1919. godine nije bilo nezavisne muslimanske zemlje. Zabluda svih zabluda i temelj cjeloj konstrukciji, ne samo deklaracije nego i shvatanja po kome je nužno jedinstvo duhovnog i državnog poretka naći u islamu, je u neznanju i propagandi, stvoreno mišljenje, po kome:
„Sve što je u povijesti muslimanskog naroda veliko i vrijedno spomena, stvoreno je pod znamenjem islama!“ ( ID, str. 3. četvrti pasus).
Za Aliju je samo ono što je stvoreno u ratu i ratom vrijedno, zato propagira silu:
„Naša sredstva su osobni primjer, knjiga riječ. Kada će se ovim sredstvima pridružiti i sila? Izbor ovog trenutka uvijek je konkretno pitanje i zavisi o nizu faktora. Ipak se može postaviti jedno opće pravilo: islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast. Ovo razlikovanje je važno, jer rušenje i građenje ne zahtjeva podjednak stupanj psihološke i materijalne pripremljenosti. Preuraniti ovdje je jednako opasno kao i zakasniti“ (ID, – Islamska vlast 3/2).
Ključni izvor ovakvom pristupu i radikalnoj islamističkoj svijesti je u životu autora Islamske deklaracije, njegova izdvojenost van društva u kome živi – njegovo nezadovoljstvo tim društvom, državom, svojim narodom i svijetom u cjelini. Zato on govori u Islamskoj deklaraciji sa mržnjom o komunizmu i kapitalizmu, o kršćanstvu i židovstvu, o Turskoj i Tunisu, o nebu i zemlji. Samo zato, sedamdesetih godina, on u svojim člancima objavljenim u Takvimu pod pseudonimom L.S.B. insistira na rušenju kao uslovu rađanja i stvaranja nove vrijednosti – «Suviše je mnogo stvari, koje vape za svojim rušiteljima» piše u Takvimu, pa to isto i u istoj formi u Islamskoj deklaraciji. Samo zbog toga rasprava sa autorom Islamske deklaracije i sa idejama te deklaracije, sa pozicija humanističkog islama, za ne-muslimana je besmislena i nepotrebna. «Nema humanog islama» reći će svaki nemusliman kome je namijenjena uloga «kafira» i nepoželjnog državnog elementa.
„Islamski poredak – što znači ova riječ prevedena na jezik kojim misli, govori i osjeća naša generacija? Najkraća definicija islamskog poretka definira ga kao jedinstvo vjere i zakona, odgoja i sile, ideala i interesa, duhovne zajednice i države, dobrovoljnosti i prisile. Kao sinteza ovih komponenti islamski poredak ima dvije temeljne pretpostavke: islamsko društvo i islamsku vlast. Prva je sadržina a druga forma islamskog poretka“ ( ID – Alija Izetbegović).
Za tvorca Islamske deklaracije islamsko društvo predstavlja organizovanu zajednicu vjernika a osnovna jedinica tog društva je džemaat. U Islamskoj deklaraciji manifestovana je rigidna spoznaja samo jednog (od mnoštva) društveno-historijskih konflikata. U viziji autora postoji vječni i najvažniji sukob islama sa samim sobom i sa cijelim svijetom – identifikovan sa nevjerom. U nastojanju da dokaže neophodnost uspostave novog poretka autor ID poteže čas vjersku, čas političku argumentaciju. Samo vjera je izvor uticaja na pojedinačnu svijest, koja mora prihvatiti nerazumno i nepravedno „jer iza toga stoji božanski autoritet“. Politička argumentacija ne poznaje ličnost, ona je upućena narodima, i ona ne slijedi Objavu u lociranju odgovornosti na pojedinca – ličnost, nego se bavi isključivo odgovornošću kolektiviteta.
Kako bi izgledala ta nova zajednica: musliman – džemaat – islamsko društvo – islamska vlast. Sve zajedno predstavlja islamski poredak. Riječ je dakle o državi kao najvišem stadiju moralno-pravnog poretka. U promišljanju države evropska civilizacija počinje od pojedinca: pojedinac ima pravo samo u sistemu objektivnog morala, jer uslovi za stvaranjem različitih oblika zajednice nastaju na nivou objektivnog morala.
Prvi stepen objektivnog morala je porodica – mnoštvo porodica čini građansko društvo a najviši stadij (baš u skladu sa Hegelovim učenjem objektivnog morala i zajednice) je država. Po Hegelu, ta tri stadija samokretanja objektivnog morala obuhvataju sve što se obično naziva društveni život.
U poimanju islamskog poretka mjesto porodice zauzima džemaat, u kome po logici stvari i nema mjesta za druge vjerske zajednice, koje ostaju izvan ljestvice objektivnog morala, osuđeni na stvaranje izolovane zajednice bez političkog značaja.
Kome u stvari pripadaju bosanski muslimani: izgleda nikome – vjerska matica im je daleko od oka, u Turskoj ili u arapskim zemljama, a civilizacijska matica Evropa im je daleko od srca, iako njoj i pripadaju: eto konteksta u kome ulogu svoga naroda promišljaju radikali bliski Aliji Izetbegoviću. Taj umišljeni sukob unutar podvojene ličnosti muslimana na ovim prostorima vuče korijene iz Drugog svjetskog rata.
Pokret kome vlastitu pripadnost sa ponosom ističe Alija Izetbegović osnovan je 1941. godine. Iz knjige Derviša Sušića „Parergon“ može se vidjeti da je taj pokret nastupio sa „radikalnom, fašisoidnom, panislamističkom ideologijom“.
Knjiga ističe da „…oni šire obrazovanje, prvenstveno u poznavanju islama. Prihvataju okupaciju zemlje sa radošću… Međutim, ustaška vlast u početku odbija da odobri pravila Mladih muslimana jer smatra da je i muslimanskoj omladini mjesto isključivo u ustaškoj mladeži… U proljeće 1942. godine dolazi do sporazuma… Kraj rata rukovodstvo Mladih muslimana dočekuje prilično pocijepano. Ipak, ostala je jedna složna jezgra ilegalne rukovodne grupe. Nazvala je samu sebe „Grupa A“. Na ilegalnim sastancima žustro raspravljaju šta sve da se učini da se spriječi uticaj KP i SKOЈ-a na muslimansku omladinu. Godine 1949. imaju u Bosni i Hercegovini nekoliko stotina članova… U jednom slagalištu već imaju i teški mitraljez, 2 automata, 6 pušaka, dinamit…CILj OSTAЈE ISTI: PRIKLjUČENjE BOSNE I HERCEGOVINE BUDUĆOЈ PANISLAMSKOЈ DRŽAVI I S L A M I S T A N.“
Tako je to vidio Derviš Sušić, u vrijeme kada su fundamentalisti imali samo jedan mitraljez i kada je to predstavljalo stilsku figuru ili metaforu više nego objektivnu stvarnost. U ratu je situacija bila mnogo gora: armija, policija i škole postale su mjesta nove radikalne poduke. Iz Armije BiH su uklanjani, smjenjivani i kažnjavani komandanti koji su nošeni vizijom sekularne Bosne i Hercegovine, kojom neće upravljati susjedne zemlje ali ni hodže i hadžije, ušli u tešku borbu za opstanak i slobodu. Političko obrazovanje i osposobljavanje nakon smjene prvog komandanta (generala Sefera Halilovića) je u vojsci identifikovano sa molitvom i učenjem o vjeri.
„U pitanju odnosa prema kršćanstvu, mi razlikujemo Kristovu nauku od crkve. U prvoj gledamo Božju objavu, u izvjesnim tačkama deformiranu, a u drugoj, organizaciju koja je svojom neizbježnom hijerarhijom, politikom, bogatstvom i interesima, postala nešto ne samo neislamsko, nego i antikristovsko…“ (ID).
Ovakve ocjene, paušalne i pune mržnje, izazivaju kod nemuslimana osjećaj koji je poznati kanadski islamist W.C. Smith nazvao „osjećajem povijesne nelagode“.
Pišući o teokratskoj državi prof. DŽemal Sokolović je opisuje kao negaciju Boga i božanske koncepcije čovjeka: „Država u kojoj bi vladali ljudi na sasvim božanski način, teokratski, apsolutno, nije ništa drugo nego dovođenje u pitanje Boga i uspostavljanje čovjeka kao Boga“.
To je ono što program uspostavljanja novog islamskog poretka i čini programom sveopšteg ropstva – ne samo ropstva za nemuslimane ali za njih pogotovo, i zbog čega nemusliman uopšte ne postavlja pitanja mjesta i teritorije na kome bi se uspostavljao taj poredak. To uopšte nije bitno, jer u svakom dijelu svijeta (a pogotovo u BiH) islamski poredak je uvijek i samo islamski poredak – a to znači apsolutno nepoželjan. Ne postoji ni pitanje: kakav islamski poredak? Јer nijedan nije dobar i nije prihvatljiv za onoga ko nije musliman i ko ima uslove da ga odbije. Možda se iz te urođene averzije i razvila misao da islamski poredak ne treba ni proučavati, što je apsolutno pogrešno: pristup po kome se određenim problemom treba baviti onda kada to i postane stvarni problem i dio svakodnevne „glavobolje“ može biti promašen i neozbiljan – može, u stvari, dati prostora razvoju jedne negativne društveno-istorijske i političke svijesti, sa nesagledivim posljedicama. Јer i u Evropi, od 01.03.1991. godine, nakon uvodnika u listu «Preporod», sve češće su se javljali pamfleti koji poput Alije veličaju ideju ostvarenja jedinstvenog islamskog poretka:
„Muslimanski svijet sve više postaje svjestan da mu je budućnost u ponovnom oživljavanju vlasti utemeljene na Allahovoj riječi a ne u sekularizovanim društveno-političkim sistemima…“ (List IVZ BiH, «Preporod», strana 1).
Devedesetih godina bio je to stidljivij početak (u dobu pada komunizma) i Islamska deklaracija, kao i ukupna filozofija aktivnog islamizma, nisu bili tako agresivni. Bilo je to klasično ispitivanje praga društvene tolerancije prema takvim idejama. Alegorije i pjesničke metafore, simbolike i ruralna filozofija religije predstavljali su samo prvu fazu u neophodnom pomjeranju muslimana BiH ka radikalnom i ratničkom poimanju vlastite vjere. Zato je potcjenjivački stav kako Islamska deklaracija predstavlja neku blagu varijantu pokušaja da se muslimani dovedu do potpunog preporoda te da promijenu svoj ukupni odnos prema vjeri, nauci, državi i društvu.
Njen cilj je da iskorače u „muslimanski povijesni krug“ , kako je to formulisano u programu Stranke demokratske akcije, da napuste vlastitu tradiciju i način života, i da svoju mržnju usmjere prema svemu što nije islamsko, na ovaj način shvaćeno.
„…Najavljujući preporod, mi ne najavljujemo razdoblje sigurnosti i spokoja, nego razdoblje nemira i iskušenja. Suviše je mnogo stvari koje mole za svojim rušiocima. Zato to neće biti dani blagostanja nego dani dostojanstva. Narod koji spava može se probuditi samo udarcima. Tko želi dobro našoj zajednici, ne treba da je pošteđuje naprezanja, opasnosti i nedaća. Naprotiv, on treba učiniti sve da ta zajednica što prije upotrijebi svoje sile, da stavi na ispit sve svoje mogućnosti, da preuzme rizik, jednom riječju – da ne spava nego da živi. Samo budna i aktivna, može ona naći sebe i svoj put“ (ID, Rad i Borba, 2.3. – 13).
Mnogi muslimani ne prihvataju učenje po kome je „pravo“ i „država“ osnovni smisao islamske vjere koja je takvim shvatanjem orijentisana i locirana na „ovozemaljski“ svijet, utemeljena kao politička ideologija, te nema dubljeg smisla. Јoš manje je prihvaćeno tumačenje po kome je dužnost džihada važnija od cjelokupnog Imana i Dina tj. cjelokupnog vjerovanja i svih propisanih islamskih dužnosti.
U suštini, ako bi se izvodio nekakav, konačan zaključak o knjižici pretenciozno nazvanoj Islamska deklaracija, onda je neosporno da je ta pisanija program vjerske obnove i izgradnje Islamske države. I više od toga: ona je još jedan promašeni pokušaj nacionalne identifikacije u nekim opštim, ponekom vjerskom i mnogim kontradiktornim stajalištima. Bez sumnje i najradikalniji pokušaj definisanja nacionalnog interesa kroz program jedne, za ove prostore nove vjerske obnove. Naravno, ovdje pojam vjere ne znači ništa više od jednog iskrivljenog pogleda na islam, prikazan u deklaraciji. S pravom se može reći da su tih sedamdesetih godina muslimani Bosne i Hercegovine tražili sebe putujući istorijskim lavirintom nacionalnog prepoznavanja. Želeći da odrede svoj status, da definišu svoje razlike u odnosu na druge južnoslavenske narode, muslimanski kvazi teoretičari, zatrovani bliskim dodirom istorije pune mržnje, gradili su od vjere tvrđavu nacionalne samobitnosti.
Rađeno je to na pogrešan način, vršene su krive i neargumentovane identifikacije, ali sve se to u tom vremenu moglo opravdati potragom za vlastitim subjektivitetom. I taj subjektivitet tražen je na pogrešnom mjestu u sintagmi „muslimanski narod“, a muslimanski narod ne postoji nikako drugačije osim kao vjerska tvorevina.
Očito je besmisleno iskustvo Islamske Republike Iran, ili Pakistan (na koju se oslanja teorija ID) preslikavati na drugačiji istorijski prostor i na neke druge narode. Predrasuda o postojanju jedne uniformne islamske kulture i svijesti podrazumijeva: ili da se sav islamski svijet, u bilo kojoj državi, na bilo kojoj strani zemaljske kugle, nalazi na istom stepenu pravnog, ekonomskog, političkog i kulturnog shvatanja, ili da taj stepen nije bitan i da je islam, tj. vjera, ono najbitnije što određuje svaki narod.
Ipak, sigurno postoje uvjerljiviji i važniji razlozi turskog angažmana oko prikrivanja zločinačke i kriminalne uloge koju je Alija Izetbegović imao u proteklih četvrt vijeka.
Koliko je novca dinastije Izetbegović deponovano u Turskoj i kakva je uloga Erdogana u tome te štra je satisfakcija diktatorskom i islamističkom režimu izvan ideoloških postulata i bliskih društvenih vrijednosti, pokazaće vrijeme koje je pred nama. Nešto što pripada svim građanima BiH, bilo da je riječ o BH Telekomu ili elektro-energetskim postrojenjima i distributivnoj mreži – već je krenulo na svoj lopovski, privatizacijski put prema Erdoganu i njegovim interesima.
Bošnjaci će nastaviti plaćati skupu cijenu slijepog pokoravanja jednom bezobraznom i beskrupuloznom fanatiku i njegovom političkom i biološkom naslijeđu. Istina, ranije je to plaćano ljudskim životima a u buduće će imovinom i budućnošću.
Bosnu i Hercegovinu i same Bošnjake će tek da košta Erdoganov politički zagrljaj.
U stvarnosti, možda Bošnjaci vjeruju da će ovakvi, zajedno sa Erdoganovom Turskom ući u Evropsku uniju i biti dio evropske porodice naroda i država.