Galijašević: Ako Srbija i pokloni KiM, braniće Banjaluku i Srpsku, Niš i Novi SAD
Tekst pod nazivom "Pokloni li Srbija KiM, neće za njega ratovati, ali hoće za Banjaluku i RS, za Niš i Novi SAD", prenosimo u cijelosti:
U načelu, Deklaracija koju zajedno potpisuju Srbija i Republika Srpska, morala bi, u najmanju ruku, dati odgovore na pitanja od interesa za Srbiju i Republiku Srpsku. Na ona pitanja na koja bi bilo lakše ili bi trebalo, odgovarati zajedničkim djelovanjem.
U stvarnosti, Deklaracija je "samo izjava" i bez sumnje će predsjednik Dodik i predsjednik Vučić, morati prvo da rasprave značaj ovakve forme i šta njome žele da postignu, te kakve obaveze, ova izjava podrazumijeva za aktere njenog potpisivanja; kakve za institucije Republike Srbije i Republike Srpske, a kakve za srpski narod u cjelini. U suštini, deklaracija je forma ali i rezultat unutrašnjeg dijaloga.
Kako voditi unutrašnji dijalog i šta se njime želi postići, te kako rezultate tih aktivnosti dodatno ojačati zajedničkom izjavom: "Deklaracijom Republike Srbije i Republike Srpske", pravo je pitanje za obje Republike i za cijeli narod.
Ako se unutrašnji dijalog vodi zbog pritiska Amerike i Njemačke (koju podržavaju Velika Britanija i Francuska), a ne zbog zauzimanja jasnog stava o budućnosti i perspektivama srpskog nacionalnog interesa i državotvornog prostora sa obje strane Drine, onda je Deklaracija samo alibi i izgovor za udovoljavanje zahtjevima Zapada i u stvarnosti ne predstavlja ništa korisno za nacionalni interes srpskog naroda.
U tom slučaju, Srbija treba jednom, prihvatiti realnost: u nekoliko proteklih ratova, od Balkanskih, svjetskih pa i ovog posljednjeg koji je bio rezultat raspada SFRЈ; u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini kao i na Kosovu, najbrojniji narodi u tim državnim ili paradržavnim subjektima, odgajali su uvijek nove generacije u mržnji prema Srbima. Nekoliko generacija Hrvata, Bošnjaka, Slovenaca i Šiptara, u svim ovim ratovima uvijek su podržavali okupatore (Turke, Austro-Ugare, Nijemce ili NATO) i uvijek su ratovali protiv Srba.
Davati teritorijalne ustupke neprijatelju zato što to žele njihovi pokrovitelji nije mudro, čak je samoubilački čin, jer lokalnog neprijatelja priprema i ojačava za buduće ratove.
Srbija nije kapitulirala na Kosovu 1999. godine iako je brutalno razorena od strane najvećeg vojnog saveza a pogotovo, nije kapitulirala pred lokalnim savezima islamsko-kršćanske koalicije na Balkanu. Zašto bi tradicionalnom neprijatelju Srbija davala teritorijalne ustupke i kupovala samo privremeni, relativni mir?!
"Rat protiv Srba nije više samo vojni sukob. To je bitka između dobra i zla, između civilizacije i varvarstva...", govorio je Toni Bler, britanski premijer, tokom NATO agresije na Srbiju 1999.
Ako je Srbija i danas u istom položaju i ako se tretira na ovaj Blerovski način, onda je dužnost takvu činjenicu saopštiti svome narodu i zajednička izjava ima posebno značenje. Međutim, ako deklaracija za obje strane ima dublji politički i egzistencijalni smisao a ne tiče se samo kulture, jezika i pisma, onda ona mora definisati način vođenja unutrašnjeg dijaloga i ciljeve koje teži postići a ne samo predstavljati rezultat tog maglovitog procesa bez utvrđenih pravila.
Naravno da Republika Srbija i Republika Srpska nisu u istoj poziciji.
Srbija ima odgovornostim, ali i kapacitete značajne za odbranu prava i interesa srpskog naroda i svoju institucionalnu organizaciju mora uključiti prije donošenja bilo kakvih odluka, važnih za opstanak i prosperitet cijelog naroda.
Prvo mora razjasniti koji to plan i koji program postoji za donošenje teških i ozbiljnih odluka: kako se može voditi dijalog ako najveća politička stranka, Srpska napredna stranka, nije ni raspravljala o tim važnim temama niti je formulisala ili kreirala platformu za njih.
SNS nema pravo stojati po strani kao u slučaju izbora premijera i ponašati se kao poslušno stado i čekati da se upozna sa "vlastitim političkim stavovima" iz štampe i elektronskih medija.
Upravo SNS mora jasno kazati, da li se ovdje govori o statusu Kosova bez ispunjenih standarda - da li se rehabilituje NATO i potvrđuje opravdanost razaranja Srbije zbog tog statusa i da li se, bez ikakvog opravdanja, potpisuje istorijska kapitulacija sa jadnim obrazloženjem "da nam djeca više ne ratuju". Naravno, neće ratovati za Kosovo ako ga Srbija pokloni Šiptarima ali će ratovati za Preševo i Bujanovac, pa će ratovati za Niš i Novi Sad - a sigurno i za Banjaluku i cijelu Republiku Srpsku.
Rat u kontinuitetu i istorijska mržnja se ne zaustavljaju teritorijalnim ustupcima niti kapitulacijom i priznavanjem krivice za procese koje su drugi pokretali i diktirali.
Na kraju, može li se o nacionalnom interesu "priznavanja-nepriznavanja" Kosova odlučivati a da u to pitanje ne budu uključeni Srbi sa Kosova, kojih se to najviše tiče. Može li se prešutjeti sudbina Srba u Hrvatskoj u trenutku bilo kakvog "Unutrašnjeg dijaloga"? U stvari, ko su akteri unutrašnjeg dijaloga: Svi Srbi u regionu ili se za taj dijalog izborila samo Republika Srpska, zahtijevajući, da se krupna pitanja opstanka srpskog naroda rješavaju dogovorom sa Srbima, a ne sa Tačijem, Bakirom ili Kolindom?!
Dakle, šta od toga može a šta mora obuhvatiti zajednička izjava dva predsjednika, dvije još uvijek žive i aktivne srpske države, biće vidljivo iz konačne definicije unutrašnjeg dijaloga: načina na koji je on strukturiran i ciljeva koje je sebi postavio.
Јasno je da predsjednik Dodik šalje jasnu poruku zapadnim silama i mrzovoljnim komšijama: slamati kičmu srpskom narodu, korak po korak, dio po dio, poput Oluje u Hrvatskoj, NATO bombardovanja, eskalacije nasilja i martovskog pogroma na Kosovu 2004. godine: VIŠE NEĆE PROĆI. Oduzimanje nadležnosti Republici Srpskoj, nasilno guranje u NATO, sankcionisanje istorijskog i nacionalnog identiteta Republike Srpske ili dosljedna primjena Dejtonskog sporazuma je nešto o čemu Srbija može da odlučuje kao potpisnik i kao garant tog sporazuma, ali mora biti puno aktivnija u tome.
Odgovor na sve izazove koji stoje pred srpskim narodom mora biti zajednički a da bi bio takav, i da bi dao rezultat, on mora biti dogovoren. Uostalom, ovdje je u pitanju opstanak cijelog naroda, a njega mogu garantovati samo države.
Očekivati demokratske standarde i principe od agresivnih komšija, nakon par stotina godina iskustva i neprijateljstava je neozbiljnost koju ni Srbi, ni Srbija i Republika Srpska sebi više ne smiju dozvoliti. Samo deklaracija, koja razumije položaj u kome se Srpski narod nalazi - koja jasno definiše neprijatelje narodnog interesa na Zapadu i ne plaši se da to saopšti te odbacivanje sramnog koncepta ekvidistance prema prijateljskom "Istoku" i neprijateljskom "Zapadu" predstavlja imperativ opstanka.
Deklaracija koja ne ponudi odgovore na ta pitanja biće samo izjava u nizu- jedna od mnogih i bez svrhe, zaključuje Galijašević.
Izvor: fakti.org