Kako Vučić može "statično slušati", a Izetbegović ne može
Već dva-tri dana, Sarajevo lamentira zbog čega bošnjački lideri ove sedmice nisu bili prisutni u Mostaru, koji je nakratko postao regionalni politički i privredni centar.
Povodom održavanja 21. Međunarodnog sajma privrede, u Mostar su početkom sedmice stigli premijer Bugarske Bojko Borisov, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, premijer Hrvatske Andrej Plenković i predsjednik Crne Gore Filip Vujanović.
U Mostar su došli i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, te FBiH Marinko Čavara. Domaćin susreta na političkom nivou bio je predsjednik Hrvatskog narodnog sabora BiH i hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović.
Dakle, u Mostaru se sastala regionalna politička elita – svi osim političara iz Sarajeva. A, bili su pozvani.
"Konkretno je to Čović želio tako da bude. Predsjedništvo je stalo svojim autoritetom, ugledom iza Mostarskog sajma, svojim protokolom. Ti ljudi su došli, jer je Predsjedništvo pokrovitelj. Onda sam ja doživio da dobijem pozivnicu, jednu plastičnu, cirkulacionu kakvu su hiljade ljudi dobili. Nije bilo napisano čak ni da smo pokrovitelj. Nisam bio upoznat s tim šta je moja uloga, osim da statično tu sjedim i da posmatram šta se dešava. To su stvari koje su namjerno urađene, jedna privatizacija od strane Čovića i nije bilo druge nego ne odazvati se", rekao je Izetbegović pojašnjavajući zbog čega nije došao na svečanost otvorenja.
Dakle, Izetbegoviću je bilo neprihvatljivo da dođe na manifestaciju na kojoj neće govoriti. Ako nema obezbijeđeno vrijeme za govornicom, onda nema razloga ni da dolazi.
Istovremeno, svega nekoliko časova ranije, Vučić je uputio jednu sasvim suprotnu poruku.
"Doći ću i sljedeće godine na sajam u Mostar, ako me pozovete. Nema veze što neću ništa govoriti, važno je da ja poslušam privrednike i pomognem razvoju naših zemalja", rekao je Vučić.
Nije ovdje bitno šta je Vučićeva priča populistička. Svaki se političar, po definiciji posla kojim se bavi, voli "slikati" i javno govoriti. Vučić je rekao ono što treba reći, a i učinio ono što treba učiniti – pokazao je i sebe i narod koji predstavlja faktorom stabilizacije, dok je Izetbegović učinio upravo suprotno.
U Mostaru su ovih dana svima bila puna usta saradnje, napretka, stabilizacije, Evrope. Samo je Izetbegović Bošnjake ostavio van tog kruga. Samo je Sarajevo na brojne načine pokušalo da ospori vrijednost i važnost mostarskog regionalnog mini-samita.
Ali, to je zapravo samo logična posljedica političkih poteza koje i Izetbegović i cijelo političko Sarajevo povlači posljednjih nekoliko godina: u sukobe su ušli baš sa svima s kim su razgovarali, osim Erdoganove Turske.
Sarajevo je u političkom sukobu s dva naroda s kojima dijele BiH, sa svim komšijama, osim Crne Gore (ako izuzmemo aferu Sutorina), sa Evropom, Rusijom, donekle, čak, i Amerikom.
Izetbegović je dozvolio da mu jedan Emir Suljagić postane kreator političkog narativa i tako u suštini sluđuje vlastiti narod.
Druga dva konstitutivna naroda u BiH jasno znaju šta žele: graditi svoju domovinu BiH na osnovama jravnopravnosti konstitutivnih naroda, poštujući Ustav BiH i dejtonska načela.
Izetbegović i ostali bošnjački političari, uvjeravaju vlastiti narod da mogu promijeniti strukturu BiH i sve druge prikazuju kao neprijatelje i svog naroda i zemlje.
Duboko je to pogrešna politika koja na kraju Bošnjake, u suštini neopravdano, prikazuje kao faktor nestabilnosti u regiji. Nisu, naime, Bošnjaci faktor nestabilnosti, nego autokratska politika koja se vodi iz Sarajeva, a kojoj je Izetbegović trenutna presonifikacija.
Zbog toga je tražio opravdanja zašto nije došao u Mostar statično slušati i zbog toga je ostao jedini važan politički faktor u regiji koji nije pozvao na saradnju, nego je iz Sarajeva izazivao novi konflikt.
Srećom, takva politika upravo sada udara glavom u zid, samo još uvijek toga nije svjesna.
Izvor: Dnevnik.ba