Svjedočenja o zatvaranju Srba u Orašju
"Pokupili su nekoliko pušaka `M-48` i automata. Nakon toga, 7. ili 8. aprila 1992. stanovnici Bukove Grede pozvani su da dođu ispred čitaonice, gdje sam vidio između 20 do 30 mještana, nekoliko mlađih, meni nepoznatih, policajaca i naslagano oružje pored zida", ispričao je Ivanović.
Svjedok je rekao da se nekoliko dana kasnije po selu pričalo da nekih ljudi iz sela nema, među kojima su Mićo Gavrić, Lazar Vasiljević, te Zoran i Žarko Maksimović.
"Ne znam šta se desilo, ali sam čuo da nisu živi i da su ih neke ekipe iz radnog voda pokupile na njivi i sahranile u groblju u Babinoj Gredi. Žene su pričale da su neki ljudi negdje odvedeni, a poslije par dana sam saznao da su u školi u Donjoj Mahali", naveo je Ivanović.
Prema njegovim riječima, u selu su ostala samo tri starca i nekoliko žena koje su noću spavale kod njega, njegovog oca i brata jer su se, kako je rekao, tu osjećale bezbjednije. Tu su bile oko tri sedmice, a onda ih je odvela vojna policija.
Svjedok je potvrdio da je bio pripadnik hrvatske vojske i da je zajedno sa radnim vodovima, dezerterima i zarobljenim Srbima kopao rovove i tranšeje, te da je prilikom radova vidio kada je ranjen Luka Vasiljević.
Svjedok Ilija Maksimović rekao je da je sa bratom Nikom zarobljen 4. aprila 1992. godine i odveden u školu u Donjoj Mahali, a onda u kuću Pere Vincetića, odakle je njih desetak zbog granatiranja Orašja prebačeno u atomsko sklonište.
Po odvođenju u Srednjoškolski centar u Orašju, kako je naveo, zatekli su mještane Babine Grede, sa kojima nisu smjeli da komuniciraju.
"Dobrovoljno sam išao na kopanje rovova i 19. juna sam sa Lukom Vasiljevićem ranjen na Vidovicama. Prebačen sam u bolnicu u Županju, gdje sam se liječio, a nakon toga ponovo vratio u Srednjoškolski centar, iz kojeg više nisam išao na radove", dodao je Maksimović.
U septembru je, kaže, prebačen u školu u Mahali odakle je dva-tri puta išao na kopanje rovova na liniju Matići i Bok.
"U Donju Mahalu prebačeno je još oko 40 ljudi iz Orašja, koji su po potrebi išli na radove. U školu je 1993. godine došlo oko 60 srpskih civila iz Novog Grada, Broda, Odžaka, među kojima je bilo i žena. Upoznao sam Milku i Rosu iz Novog Grada, koja mi se žalila da je policajac sa nadimkom Kemi maltretira", ispričao je Maksimović.
On je naveo da je Kemi /optuženi Mirko Јurić/ prema ljudima iz Orašja bio fer, ali da je čuo da je tukao pritvorenike iz Novog Grada.
Јurićevom braniocu je potvrdio da mu je Rosa pričala šta ju je Kemi tjerao da radi, te da sumnja da bi ga danas mogao prepoznati.
Svjedok Niko Maksimović, koji je zarobljen zajedno sa bratom Ilijom, uglavnom je ponovio bratov iskaz.
On je posebno naglasio da mu je optuženi Đuro Matuzović u dva navrata učinio uslugu. Objasnio je Sudu da ga je Matuzović pustio da sedam dana provede kod kuće sa porodicom i tek rođenom kćerkom, te da je sedam dana bio slobodan da bi se vidio sa članovima porodice koja je došla iz Varaždina.
Ovaj svjedok je potvrdio da je upoznao policajce Rakijicu /Mato Živković/ i Kemu, koji ga nisu maltretirali.
Za zločine u Orašju 1992. i 1993. godine optuženi su general HVO-a Đuro Matuzović, Ivo i Tado Oršolić, Marko Dominković, Јoso Nedić, Marko Blažanović, Mato i Anto Živković, Stjepo Đurić i Mirko Јurić.
Prema optužnici, oni su zločine počinili kao pripadnici komandnih struktura HVO-a i policije u Orašju, te kao pripadnici vojne policije.
Optužnica ih tereti za progon srpskog stanovništva, ubistva, zatvaranje, mučenje, silovanja i druga nečovječna djela.
Matuzović, Živković i Đurić optuženi su i da su, zajedno sa njima poznatim pripadnicima vojne policije HVO-a, u šupi u Donjoj Mahali i u logoru u osnovnoj školi u tom mjestu učestvovali u ubistvima, mučenju i nečovječnom postupanju prema ratnim zarobljenicima.
Suđenje će biti nastavljeno 23. maja.