X

Za vaš uređaj je
dostupna aplikacija

latinica  ћирилица
M:TEL
14/12/2010 |  16:36 | Izvor: SRNA

SLUŽEN PARASTOS ZA 109 UBIЈENIH SRBA IZ BЈELOVCA

U crkvi Svetog proroka Ilije u bratunačkom selu Bjelovac danas je služen parastos za 109 nastradalih Srba iz ovog i susjednih sela Sikirić i Loznička Rijeka, od kojih su njih 68 ubile muslimanske snage iz Srebrenice na današnji dan 1992. godine.
Nakon parastosa, u porti bjelovačke crkve prislužene su svijeće za pokoj duša poginulih i položeno cvijeće kod spomen-ploče sa imenima svih poginulih iz ovih sela. Cvijeće su položile delegacije opštine, Boračke i Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Bratunac, Udruženja logoraša regije Birač, te boračkih organizacija iz Srebrenice i Zvornika. Na današnji dan prije 18 godina, u ranu zoru, jake muslimanske snage iz Srebrenice i okolnih sela, pod komandom Nasera Orića, upale su u ova tri podrinjska sela ubijajući Srbe, pljačkajući i paleći njihovu imovinu. Krsto Rankić, koji je preživio taj napad na Bjelovac, prisjeća se da su mještane na današnji dan prije 18 godina iz sna probudili pucnji i jake detonacije. "Nije bilo svanulo kada su muslimani upali u selo. Neki mještani su odmah ubijeni. Poginuo mi je osamnaestogodišnji sin Grujica i još mnogo članova šire porodice", prisjeća se Krsto Rankić. Radojka Filipović, predsjednica Opštinske organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila, koja je tog dana izgubila muža Dragana i svekra Dragoljuba, izrazila je nezadovoljstvo radom pravosuđa u BiH. "Neprocesuiranje ratnih zločina je najveći zločin koji se u miru vodi protiv Srba. Prema radu pravosuđa BiH, ni za narednih 15 godina niko neće odgovarati za zločine nad Srbima ovog kraja i pravosuđe svojim nečinjenjem pokazuje da je BiH sigurna zemlja za zločince iz reda bošnjačkog naroda", rekla je Filipovićeva. Prema njenim riječima, ukoliko bi bile donesene presude za zločine nad Srbima, one bi morale biti kvalifikovane kao genocid i time bi Bošnjaci morali izbaciti kvalifikaciju rata kao agresiju i genocid. Rijetki koji su preživjeli ovaj zločin pričaju da je veoma mnogo pripadnika muslimanske vojske upalo u selo i da su uništavali i pljačkali sve, a da su civili bježali prema Drini i Srbiji, gdje su bile ubačene muslimanske zasjede, pa su mnogi i tako nastradali. Slavki Matić tog jutra u kući su ubijene kćerke Snježana i Gordana, te muž Radivoje, a kuća je opljačkana i zapaljena i sada živi sama u kući koju je dijelom sama obnovila. Slavka kaže da je izgubila nadu da će pravda stići počinioce ovih monstruoznih zločina i da je jedina pravda za preživjele stanovnike ovih sela Republika Srpska. "Da je neko ubio toliko kokošaka odgovarao bi, a kamoli za ljude. A Haški tribunal oslobodio je Nasera Orića i u pravosuđe i pravdu više ne vjerujem", sa suzama u očima govori ova ogorčena žena. Ona je ispričala da je još nekoliko starih žena i invalida ubijeno na kućnom pragu, a da su neke žene uhvaćene u kućama i sa djecom odvedene u logor u Srebrenicu. U logor u Srebrenicu odvedene su Dostana i Mira Filipović, sedmomjesečni Nemanja i trogodišnja Olivera Filipović, kao i devetogodišnji Brano Vučetić, kojem su toga dana ubijeni otac Radovan i brat Milenko, dok je majku izgubio tri mjeseca ranije. Oni su odvedeni u Srebrenicu gdje su zlostavljani i gladovali dva mjeseca dok nisu razmijenjeni. Starica Božana Ostojić još se vodi kao nestala. Radojka Prodanović iz Sikirića kaže da su joj tog dana ubijeni svekar Dušan i svekrva Milka, a sin Novak i muž Krsto ranjeni. "Dan je bio hladan kao današnji, samo je bio maglovit i zahvaljujući magli rijetki su se uspjeli nekako sakriti i preživjeti, a sva imovina je opljačkana i popaljena. Hiljade vojnika i civila je upalo u selo i pljačkalo", prisjeća se Radojka. Najmlađa žrtva bio je petnaestogodišnji Slobodan Petrović, a najstarije su bile osamdesetosmogodišnja Dostana Matić i osamdesetjednogodišnja Zlata Јovanović, koje su ubijene na kućnom pragu. "Kasnije su se vojske pomiješale i cijele dan je bila pucnjava i borbe po dvorištima i voćnjacima. Mnogi su poginuli na obali Drine ili u čamcima pokušavajući da se domognu Srbije. Snajperi su tukli sa obližnjih brežuljaka, a selo je gorjelo. Oko polovine poginulih bili su civili", prisjeća se Slavka Matić. Niko nije odgovarao ni za ovaj, kao i za brojne druge zločine počinjene nad Srbima u srednjem Podrinju, a porodice nastradalih gube nadu da će zločince nekada stići pravda, ali kažu, vjeruju u Božiju pravdu.