Herojstvo Ilidžanskog odreda se ne zaboravlja

Ilidžanski specijalci zaustavljali su brojne muslimanske ofanzive na jugozapadnom sarajevskom ratišu, pružali pomoć širom Srpske gdje god je zatrebalo.

Gotovo 500 ih je lakše ili teže ranjeno. Ponosni su na svoje djelo i ratni put i zabrinuti za budućnost Srpske.

Da se poklone sjenima svojih poginulih saboraca. Zapale im voštanice i evociraju ratne uspomene, stigli su iz svih krajeva Srpske. I izvan njenih granica. I da se, gorostasi sa jugozapadne sarajevske kapije, ponosno i prkosno prisjete istorije začete u proljeće 1992. godine.

Јesu tada, sve golobradi mladići, sanjali drugačije - mnogo ljepše sne. No neprijatelj, im je snove grubo prekinuo.

- Svakako sam ponosan na današnji dan i ovo okupljanje jer poslije 23 godine izbjeglištva i raseljenosti u 12 zemalja svijeta i 16 opština i gradova Srpske, i grobova na 22 različita mjesta, vidite da smo opet uspjeli da se okupimo - ističe Dušan Tešić.

Baš kao što su, zajedno, uspjeli i prije skoro tri decenije! Јedva punoljetni, još 5. aprila 1992. godine nisu dozvolili, da "silnici" otmu ono što im je na Vracama pripalo.

I gotovo četiri godine, sa saborcima, nisu dozvoljavali muslimanskim jurišnicima iz Sarajeva, Butmira, Hrasnice i Igmana, pridošlicama iz Sandžaka i Sjenice, da okupiraju ni pedalj, u dvostrukom prstenu opkoljene, srpske Ilidže.

I opet su stizali da pripomognu – od Trnova, Treskavice, Olova do Ključa, Banjaluke i Trebinja.

Životom branili srpsku nejač i srpsku zemlju. I bili preteča elitne specijalne brigade MUP-a Srpske.

- Јedinica koja je ulijevala ogromno povjerenje na svakom dijelu teritorije Republike Srpske, na svakom frontu gdje se pojavila, jer smo znali mi koji smo najčešće sadejstvovali sa tom jedinicom, da nema uzmicanja, da se ne može desiti bilo kakav kiks i da je zagarantovano da ćemo zadatak izvršiti - navodi Milomir Savčić, predsjednik Boračke organizacije Republike Srpske.

A onda su zajedno sa ostalim sarajevskim Srbima, ponijeli krst kao metaforu stradanja i patnje u nepreglednom egzodusu.

I opet, zajedno armirali već postavljene temelje i granice Republike Srpske.

- U ovom gradu je bilo 200.000 Srba kojih nema i opet nas nazivaju svakakvim imenima i nedaju nam da slavimo, pričamo, oblačimo se... Danas sam namjerno došao u ratnoj uniformi koju sam nosio i 1992. godine da bi pokazao svima koliko nam je potrebno zajedništvo, kakvi smo bili od 1992. do 1995. godine - naglasio je Branislav Okuka, ratni komandant Ilidžanskog odreda.

Na poštovanje neimara Republike Srpske opominju suze majki i supruga, nezaposleni saborci i potomci poginulih.

Sa svih sličnih skupova, pa i ovog današnjeg. A ilidžanski specijalci, vezani neraskidivim ratnim krvavim nitima, koje zub vremena ne može uništiti, obećaše - gdje god da bili, srpska im zavjet ostaje.

Njima i njihovim potomcima. A moralo bi, poručiše, i svim sunarodnicima.