X

Za vaš uređaj je
dostupna aplikacija

latinica  ћирилица
21/06/2019 |  12:14 ⇒ 12:22 | Izvor: sveosrpskoj.com

Pavić: Srbima ništa dobro ne donose ni zapadno sponzorisani "kompromisi"

U najnovijoj kolumni za portal "Sve o Srpskoj" Aleksandar Pavić objašnjava na interesantan način šta se može naučiti iz novog američkog priručnika za mješanje u tuđe poslove.
Aleksandar Pavić (foto: sveosrpskoj.com) -
Aleksandar Pavić (foto: sveosrpskoj.com)

Kolumnu prenosimo u cjelosti:

Tokom ove godine, američki Univerzitet združenih specijalnih operacija (da, to je delatnost koja je u Americi podignuta na akademski nivo, a univerzitet predstavlja "obrazovnu komponentu" Američke komande za specijalne operacije) izdao je publikaciju pod naslovom Podrška otporu: strateška svrha i djelotvornost.

Na prednjim koricama je fotografija američkih specijalnih jedinica na položaju u Kirkuku (Irak), dok je na zadnjim pesnica "srpskog" Otpora, predstavljena kao "simbol pokreta koji je svrgao Miloševića (dakle, Milošević je takav brend da se podrazumijeva da čitalac zna o kome se radi, bez dodatnih objašnjenja) i potom postao model za studentske revolucionarne pokrete širom svijeta".

Publikacija je predstavljena kao "dubinska studija pokreta otpora", koja se specifično bavi američkom podrškom istim širom svijeta od 1940. godine pa do danas. Ali, ovo je više od pukog istorijskog pregleda. Јer, kako navodi dekan Fakulteta za specijalne operacije u svojoj uvodnoj reči: "Razvoj svjetskih događaja ukazuje na potrebu da Snage za specijalne operacije (Special Operations Forces – SOF) održavaju i unapređuju tradicionalne vještine nekonvencionalnog ratovanja, s tim što te vještine treba sagledati u kontekstu dinamike savremenih pokreta otpora. Šta treba promjeniti u obrazovanju i obuci? Kako treba prilagoditi doktrinu? Kako će SOF zajednica da razvije sljedeću generaciju nekonvencijalnih ratnika i lidera?"

Dakle, kratak odgovor na pitanje da li SAD možda planiraju da odustanu od miješanja u tuđe poslove širom svijeta glasi – naravno da ne.

Ova poruka je upućena ne samo urbi et orbi, već konkretno i Trampu – koji je već dobio više mnogo direktnijih, neprijatnijih poruka iz sopstvene "duboke države" kada god je pokušao da se ponaša iole u skladu sa svojim predizbornim obećanjima – i svakom drugom sa predsjedničkim ambicijama ko još uvijek naivno koketira sa zamišlju da sablje američkog vojno-industrijskog kompleksa pretvori u plugove i okrene SAD rješavanju sopstvenih, sve većih društvenih, ekonomskih, političkih, rasnih, medicinskih, psiholoških i drugih problema, a ne "usrećivanju" drugih.

Uostalom, ovo je tek prvi od tri planirana toma na ovu temu.

Kako je jednom dreknula žena koja je u svakom pogledu postala možda i vodeći globalni simbol "ružnog Amerikanca", Medlin Olbrajt: "Čemu ova izvrsna vojska o kojoj stalno pričate ako ne možemo da je koristimo".

 Taj prekor je bio upućen Kolinu Pauelu, tadašnjem šefu združenog štaba oružanih snaga SAD, zbog njegovog odbijanja da 1992. odobri američku vojnu intervenciju u BiH.

"Američki vojnici nisu igračke koje će neko da pomjera na nekoj globalnoj tabli za igranje," pomislio je, po kasnijem svjedočenju Pauel tada, i vjerovatno u to čvrsto vjerovao, da bi samo deceniju kasnije, u svojstvu političara (preciznije, šefa diplomatije SAD) javno lagao da bi opravdao američki napad na Irak i svrgavanje Sadama Huseina.

No, po rezonovanju pisca predgovora ove studije, penzionisanog generala kopnene vojske SAD Džona Malholenda, mješanje u unutrašnje stvari drugih je staro koliko i ljudska civilizacija:

"Realnost pružanja otpora određene populacije protiv percipiranog ugnjetačkog režima ili okupacione sile je stara koliko i istorija čovjeka kao društvenog, zajedničarskog bića. Јednako relevantna je i istorija rivalskih država i entiteta koji procjenjuju da li bi eksploatacija takvog otpora bila u službi sopstvenih političkih koristi i ciljeva. G. Irvin (autor studije, inače i sam bivši pripadnik američkih specijalnih snaga – prim. aut.) nudi prvo detaljno poređenje djelotvornosti raznih primjena i pristupa podršci pokretima otpora. U interesu je relevantnih izvođača, planera i nadležnih izabranih zvaničnika da posjeduju najbolje moguće razumijevanje ove pojave kada razmatraju takve opcije za našu naciju".

Uz to, i samo američko iskustvo svjedoči o toj naizgled neminovnoj realnosti:

"Svakako da upotreba i eksploatacija nezadovoljnih ili pobunjenih naroda unutar neke države od strane susjednog neprijatelja ili rivala predstavlja realnost sukoba u Americi još od vremena kada smo bili kolonija. U Sedmogodišnjem ratu, koji je vođen u britanskoj američkoj koloniji, nama poznatom kao Francuski i indijanski rat, obje strane su obilato koristile pomoć domorodačkih indijanskih plemena. Takođe je naširoko prepoznata kritična podrška Francuske našoj revoluciji protiv Britanske krune."

Važno je ovde primjetiti da gore-navedeni istorijski osvrt ne predstavlja samo zgodan izgovor za današnji američki intervencionizam, niti za ignorisanje međunarodnog prava kada to odgovara američkim interesima.

Zapadni um, hranjen kombinacijom protestantskog antropološkog pesimizma, prosvetiteljskog žara, katoličke isključivosti i/ili gordosti nad dostignućima industrijske revolucije i zapadne nauke, prirodno na svet gleda kao na svojevrsnu džunglu u kojoj najbolji (a zna se ko je to) ne samo da pobjeđuju, već imaju i pravo da nameću svoju „superiornost” drugima.

To je nezapadnom umu često teško da shvati. Drugim riječima, cijeli Zapad – a SAD su još uvijek paradigma današnjeg Zapada – intervencionistički je po svojoj prirodi. Oni nikad neće odustati, jer drugačije ne znaju – a i neće, koliko god se drugi bunili i oštro protestvovali, dok god imaju mogućnosti da "guraju svoju stvar".

Stoga je uvjerenje koje se uvrežilo (i) na našim prostorima da nas, "samo ako još uradimo to i to" (čitaj – ispunimo taj i taj zapadni zadatak, uslov ili želju, odnosno prihvatimo razne zapadno sponzorisane "kompromise"), čeka neka vrsta "svijetle budućnosti”"u kojoj ćemo biti "ostavljeni na miru" da "živimo kao sav normalan svijet" – ne samo naivno, već i opasno po život i opstanak zajednice, naroda i države.

Uostalom, nije li Badinterova komisija trebalo da "rješi" pitanje granica na prostoru bivše SFRЈ? Nije li Dejton trebalo da "rješi" pitanje unutrašnjeg uređenja i odnosa u BiH i omogući okvir za normalan suživot?

Evo, vidimo kako su ih rješili. Dok lokalni naivci smatraju da je sve završeno, zapadni upravljači krizama se već spremaju za "drugo", "treće", "stoto poluvrijeme dok se mastilo još nije ni osušilo na potpisima na sporazumu.

To je ono što se u predgovoru naziva "političkim ratovanjem", onako kako ga je definisao Džordž Kenan, otac poslijeratne doktrine "obuzdavanja" SSSR-a:

"Prema najširoj definiciji, političko ratovanje predstavlja korišćenje svih sredstava koje stoje naciji na raspolaganju, osim rata, za postizanje nacionalnih ciljeva. Takve operacije su i javne i tajne. Kreću se u rasponu od javnih operacija poput političkih savezništva, ekonomskih mjera (poput Maršalovog plana) i "bijele" propagande, do tajnih operacija poput tajne podrške "prijateljskim" stranim elementima, "crnog" psihološkog ratovanja, pa čak i podsticanja podzemnih pokreta otpora u neprijateljskim državama".

Nije li jasno, čitajući gore-navedeno, da je svijet "borba neprestana", baš kao što nam je Njegoš lijepo rekao? I ne nudi li se, posljedično, zaključak da zapadni rat protiv Srba i srpske državnosti nije stao poslije raznih "mirovnih sporazuma", već se samo nastavio – i nastavlja – drugim, političkim sredstvima, kako bi, prilikom sledeće, "tvrđe" agresije, oštrica našeg otpora bila dodatno otupljena?

I da je dio tog rata podrazumijevao i podrazumjeva i svojevrsnu nametnutu "depolitizaciju", dobrovoljno odricanje upravo od instrumenata koje suparnici neprestano koriste protiv nas, faktičku lobotomiju srpskog nacionalnog mišljenja, nacionalnu demobilizaciju i psihološko razoružavanje, hranjeno naklapanjima o nekakvim "zajednicama vreijdnosti" i "uspješnim mirovnim projektima”"koje treba da prihvatimo uz odricanje od sopstvenih vitalnih interesa, vođeni nepokolebljivom vjerom u "dobre namjere" usrećitelja iz zapadnih prestonica koji samo razmišljaju o našem dobru.

Nadajmo se da nam ne treba još jedna "otporaška pesnica" da bismo konačno ozbiljno shvatili sadašnji globalni ambijent, koji u 21. veku – a mnogi iz javnog života često ne mogu da se načude kako se, eto, neke užasne stvari dešavaju u ovako "naprednom" vremenu – nije ništa ni mirniji, ni humaniji, ni manje opasan nego što je bio u "nazadna", "primitivna" vremena. A i da bismo uočili kontinuitet između jučerašnjih Srđa Popovića i današnjih Mektića, Đukanovića, Ugljanina, Čanaka i sličnih. Ako ništa, pojava ove knjige i oprema njenih korica su već dovoljna opomena i podsjećanje.