Konjic: Sjećanje na ubijene dječake - braću Petra i Pavla Golubovića

Imali su samo sedam, odnosno pet godina. Ni mrava nisu zgazili. Tako su malo živjeli i tako malo vidjeli. Između 1. i 2. jula 1992. godine u Konjicu, sa roditeljima, uglednim Srbima iz tog grada, pod okriljem noći strijeljani.

Đuro i Vlasta Golubović – oboje omiljeni profesori konjičke gimnazije, ugledni građani, cijenjeni sugrađani. Đuro još i jedva pokretan, zbog preležane paralize u djetinjstvu. Nikome krivi i nikome dužni, vjerovali su komšijama muslimanima. No “stigao” je juli! Za Srbe iz Konjica – koji su i u drugom svjetskom ratu golgotu preživljavali - nikada strašniji!

Već druge julske noći, u porodični stan upala su šestorica, ne pripadnika bilo kakvih paravojnih formacija, već “specijalaca” Interventnog voda Stanice javne bezbjednosti. U dva automobila odvezli su Goluboviće na gradsku periferiju, prema Spiljanima. Poređali ih i strijaljali!

Đuro, Vlasta i petogodišnji Pavle u smrtnom ropcu, nehotice, pod okriljem noći, postali su zaštitnici, dvije godine starijem Petru. Petar je pokušao da pronađe spas. Stigao do prvog policijskog punkta. Nevino i naivno dječije vjerujući, u strahu, nije prepoznao iste uniforme! No, umjesto da mu budu utočište, “predali” su ga ponovo u ruke ubicama – da “završe” posao. ! I strijeljali su Petra po drugi put! Smrtonosni rafal pokosio ga je na prilazu selu Begin Vir.

- To su ljudi bez savjesti, bez srca, bez duše koji su zaslijepljeni mržnjom pa čak i koristoljubljem, da se oduzme stan ove porodice, išli su na to da zatru ovu porodicu, da ih ubiju i dokazali su da u tim njihovim bezumnim namjerama, ništa nije svego pa čak ni životi nevine djece od 5 i 7 godina, koji nisu ni znali šta im se dešava - rekao je konjički paroh Milan Bužanin.

Danima kasnije, četvoro Golubovića - zajedno, sahranjeno je na pravoslavnom groblju! A Konjic je zaćutao! Nemoćan je bio i Milan Ivanišević, suosnivač Aktiva srpskog naroda u Konjicu i poznanik strijeljane porodice. Sa bolom se prisjeća.

- Svako ubistvo je zločin, ali ovo je ovo je malo je reći zločin, ovo je zločin nad zločinima kada neko dva puta ubija nekoga  koji ama baš ni za šta nije kriv - dodaje Ivanišević.

Za zločine i “zločine nad zločinima” nad konjičkim Srbima, u sudskim procesima za koje, mnogi će reći da su bili farsa, suđeno je i presuđivano tek Miralemu Maciću, Ademu Landži i Јusufu Poturu. Sva trojica su, između pritvorskih i zatvorskih ćelija, za kratko vrijeme iznenada i sva trojica simptomatično, od srčanog udara preminula prije sedam godina.

No, bar djelić konjičke sramote za nevino umorene dječake pokušao je da ublaži, čovjek, Konjičanin Anis Kosovac. Na ulazu u lokalno pravoslavno groblje u blizini svoje kuće, sagradio je spomen kapiju – kao sjećanje na mališane iz predratnog komšiluka – na dječake Petra i Pavla.

- Neću da se uklopim u tu kolotečinu, neću da moja djeca nemaju spomenik koja su ubijena, a svima drugima na sramotu koji neće da dižu takve spomenike u svome gradu, komišijama svojim druge vjeroispovijesti - kaže Kosovac.

Dva mališana u mermeru uklesana i zagrljena – bar prividno odlaze u neki bolji svijet. Njima za nezaborav, obnovljen je i hram u Borcima, koji već nosi naziv – apostola Petra i Pavla.