X

Za vaš uređaj je
dostupna aplikacija

latinica  ћирилица
21/07/2019 |  18:59 | Izvor: RTRS

Pavić: Kina se preko mita o Tjanamenu satanizuje duže i od Srbije i Srpske

Trebalo je da prođe devet godina od dešavanja na Trgu Tjananmen u Pekingu 4. juna 1989. prije nego što će nekadašnji šef pekinškog biroa Vašinton posta, Džej Metjuz, koji je u to vrijeme izvještavao iz Pekinga, napisati članak naslovljen "Mit Tjananmena", u kojem priznaje da je pisanje zapadnih medija o tom istorijskom događaju bilo neistinito i prenaduvano, kao i da mediji poput Volstrit žurnala, Baltimor sana, Јu-es-ej tudej i Njujork posta, nastavljaju da insistiraju na tome da se na trgu tog dana desio "masakr" u kojem su pobijeni studenti, tj. "pro-demokratski aktivisti", navodi analitičar Aleksandar Pavić za portal Sve o Srpskoj.
Aleksandar Pavić  (Foto:sveosrpskoj.com) -
Aleksandar Pavić (Foto:sveosrpskoj.com)

Tekst prenosimo u cijelosti:

"Problem je", piše Metjuz, "u tome što, u skladu sa onim što se moglo ustanoviti na osnovu dostupnih dokaza, niko na Trgu Tjananmen nije te večeri poginuo. Možda je nekoliko ljudi poginulo od nasumične paljbe u okolnim ulicama, ali prema svim verifikovanim izjavama očevidaca, studentima koji su ostali na trgu kada je vojska stigla dozvoljeno je da ga mirno napuste. Stotine ljudi, većinom radnika i prolaznika, jeste poginulo te večeri, ali na drugim mjestima i pod drugim okolnostima".

Metjuz takođe otkriva i neke od izvora lažnog izvještavanja, od navodnog svedočenja jednog studenta Cinghua univerziteta, čiju je tvrdnju da je svojim očima vidio kako vojska mitraljezima kosi studente na trgu sljedećeg dana Njujork tajms nekritički prenio, do tvrdnje jednog novinara Bi-bi-si-ja da je sa hotelskog prozora lično gledao kako vojska puca u demonstrante kod spomenika – iako se kasnije ispostavilo da sa tog mjesta taj dio trga nije bio vidljiv.

Metjuzovo pokajanje neće biti i jedino.

Džejms Kindž je za Fajnenšal tajms uoči 20-godišnjice Tjananmena napisao članak naslovljen "Zapad je pogrešno prikazao demonstrante na Tjananmenu", u kojem, između ostalog dovodi u pitanje zapadni narativ da su demonstranti bili "pro-demokratski":

"Istina je da su studenti na trgu imali tek maglovito razumijevanje demokratije zapadnog tipa. Dok su protesti bili upereni protiv zloupotrebe postojećeg sistema od strane novonastale elite, oni su više bili motivisani bijesom zbog izdaje socijalističkih ideja nego željom za novim sistemom. Raspoloženje na trgu je bilo bar u istoj mjeri konzervativno koliko je bilo aktivističko… Prikazivanje Tjananmena kao pro-demokratskog pokreta je doprinijelo iskrivljavanju zapadnog narativa o kineskoj prošlosti i budućnosti."

Povodom iste 20-godišnjice, nekadašnji dopisnik američke mreže Si-bi-es, Ričard Rot, objavio je članak naslovljen "Nije bilo ’masakra na Trgu Tjananmen’", gdje prenosi da je, zajedno sa još jednim zapadnim novinarom, provezen armijskim džipom čitavom dužinom trga, pravo do Zabranjenog grada:

"Nismo vidjeli nikakva tijela, povrijeđene ljude, ambulantna kola ili medicinsko osoblje – ukratko, ništa što bi čak i sugerisalo, a kamoli dokazivalo da se na tom mjestu nedavno desio ’masakr’".

Na 22. godišnjicu dešavanja, londonski Telegraf je objavio tekst naslovljen "Vikiliks: depeše tvrde da nije bilo krvoprolića na Trgu Tjananmen."

Tekst citira depeše američke ambasade u Pekingu koje prenose svjedočenja očevidaca o tome da je kineska vojska morala da se probija do trga kroz blokade koje su demonstranti podigli, što je omogućilo studentima da "kontrolišu dobar dio centralnog Pekinga".

Citira se čileanski diplomata (drugi sekretar ambasade) koji je bio na samom trgu i koji je mogao da posvjedoči da vojska nije pucala u demonstrante – mada su se pucnji čuli u pozadini (ovdje se mora reći da postoje fotografije sa protesta koje jasno pokazuju da su i neki od demonstranata bili naoružani, neki vatrenim oružjem, neki palicama, neki Molotovljevim koktelima, itd., kao i da svjedočanstva pojedinaca iz depeša američke ambasade pominju veliki broj zapaljenih vojnih vozila po gradu, kao i prebijanja do smrti pa čak i spaljivanja vojnika od strane demonstranata).

Ističe se da ova svedočanstva direktno negiraju izvještaje novinara koji su pisali o vojnicima koji su "ulijetali” u nenaoružane demonstrante, kao i da je bilans mrtvih vjerovatno daleko manji od cifre od više hiljada koja se do tada prihvatala zdravo za gotovo.

Članak takođe pominje i tekst novinara Bi-bi-si-ja, Džejmsa Majlsa, iz 2009, u kojem Majls priznaje da je "prikazao pogrešnu sliku" u svom izvornom izvještavanju i da na Trgu Tjananmen "nije bilo masakra".

Međutim, nije problem samo u iskrivljenom, odnosno lažnom izvještavanju zapadnih medija. Podjednako važno je i ono što je prećutano, i uporno se prećutkuje u zapadnom mejnstrimu u vezi tragičnih dešavanja od prije 30 godina u Pekingu. Na primjer, činjenica da su protesti prije 4. juna trajali ravno sedam nedjelja, i da su kineske vlasti i oružane snage pokazivale zavidnu uzdržanost, čak i pošto je uvedeno vanredno stanje (poredimo to npr. sa brutalnom policijskom represijom primijenjenom protiv demonstranata pokreta "Okupirajmo Volstrit" u SAD, ili pripadnika "Žutih prsluka" u Francuskoj). Ili činjenica da je u Pekingu, uoči protesta, boravio niko drugi do "otac" obojenih revolucija, Džin Šarp, prije nego što su ga kineske vlasti deportovale u Hong Kong, gdje je prethodno držao obuku o "nenasilnom otporu" za kineske studente.

Isto tako se sistematski prećutkuje činjenica da je u Hong Kongu tokom 1988-89 kineske studente metodama masovnih demonstracija učio još jedan od arhitekata obojenih revolucija, američki vojni obavještajac Robert Helvi. Takođe relevantno je da je američki ambasador u Pekingu u to vrijeme bio glavni operativac CIA za Aziju, Džejms Lili. Kao i to da je još 1986 Džordž Soros izdvojio milion dolara – u to vrijeme ogromnu cifru za kineske prilike – za svoj Fond za reformu i otvaranje Kine, i tijesno sarađivao sa institutom koji je vodio Žao Cijang, u kojem su mnogi vidjeli budućeg "kineskog Gorbačova".

Notorni NED – Nacionalna zadužbina za demokratiju – je tokom 1988. u Kini otvorila dvije kancelarije, organizovala seminare o demokratiji, sponzorisala pisce i stipendirala kineske studente na američkim fakultetima. Po pisanju američkog istraživača Godfri Robertsa, kada su studentski protesti započeli, NED je poslao na hiljade zapaljivih pisama iz Vašingtona na razne adrese u Kini i raspaljivao javno mijenje putem kratkotalasnih programa Glasa Amerike na kineskom jezikom u dane protesta.

A Vej Ling Čua (autor knjige Masakr na Trgu Tjananmen?) citira Јutjub snimak jedne od studentskih lidera, Čaj Ling, gdje ona doslovno kaže: "Naša želja je da vidimo krv, tj. da frustriramo našu vlast do te mjere da oni počnu da kasape sopstveni narod. Vjerujem da će samo rijeka krvi na Trgu otvoriti oči nacije i ujediniti je – ali kako smo mogli našim kolegama studentima da otkrijemo naše namjere?"

Kad se pogleda šira slika i uzme u obzir tendenciozno, neistinito cenzurisano i/ili vankontekstualno izvještavanje zapadnih medija, jasno je da bi, da centralne vlasti nisu reagovale u junu 1989. godine, Kinu zadesila neka rana verzija obojenih revolucija, koja je zemlju vrlo lako mogla odvesti putem tadašnjeg SSSR-a, odnosno kasnijih "uspješnih priča" u Srbiji, Gruziji, Ukrajini, Bliskom istoku itd. Umjesto toga, imamo današnju Kinu, čije uspjehe i perspektivu ne treba posebno opisivati.

Naravno, to je i razlog zašto, uprkos mnoštvu dokaza koji diskredituju zapadni narativ o "masakru" na Tjananmenu, glavni zapadni mediji (Si-en-en, na primjer, ne odustaje od priče o "masakru" na trgu) i vlade glavnih zapadnih sila, poput američke i britanske, i dalje ne odustaju od njegovih osnova, i koriste svaku priliku, poput nedavne 30-godišnjice, da i dalje optužuju Kinu da je krvavo ugušila "mirne demonstrante" na Tjananmenu (poput američkog Stejt departmenta) i da nastavlja da "krši ljudska prava", najprije u Sinđangu – "slučajno" samom srcu novog kopnenog "Puta svile".

Baš kao što je i Srbija samo srce Balkana, pa zato srpski prostor treba rasparčati u što više dijelova, a Srbe držati u vječitoj defanzivi i mazohističkom samooptuživanju.

Kao i kad je riječ o Srebrenici, proizvođači lažnih narativa neće odustati. Niti će ih pokolebati dokazi koji djelimično ili u potpunosti pobijaju njihovu propagandu. To su centri moći (zajedno sa njihovim lokalnim vazalima) koji već pune tri decenije pokazuju da je istina posljednja stvar koja ih zanima, i da su riječi samo instrumenti u borbi za (njihovu) apsolutnu moć.

To, naravno, ne znači da se za istinu ne treba dosledno boriti. Naprotiv – uporna borba daje rezultate i, u isto vrijeme, podriva povjerenje u sve one medije, institucije i političare koji insistiraju na svojim lažima i/ili iskrivljenjima istine (gledanost npr. Si-en-en-a pada kao kamen u SAD).

Јednostavno, treba prihvatiti da one koji i nas, i Ruse (slučaj Skripalj, rušenje malezijskog aviona iznad Ukrajine, "miješanje" u američke izbore, itd.) i Kineze svjesno, uprkos suprotnim dokazima, nastavljaju da neosnovano optužuju i kleveću, nikad nećemo "ubijediti" da su u zabludi. Ali može se, i treba ciljati na one, mnogo brojnije, koje oni sami, sasvim svjesno i hladnokrvno, obmanjuju.

Na kraju, ima mnogo gorih stvari nego biti u istom društvu sa Kinezima, Rusima i ostalim metama "humanitarnog" neokolonijalizma.

Izvor: sveosrpskoj.com