Potresna svjedočenja logoraša poslije hapšenja Osmanovića
Osmanović je do penzionisanja obavljao dužnost šefa prihoda u Poreskoj upravi Distrikta. Na osnovu izvještaja MUP-a Republike Srpske, Tužilaštvo je protiv još 12 lica podnijelo prijavu zbog sumnje da su učestvovala u akcija "spaljena zemlja u Bukviku", u kojem je u blic akciji 14. septebmra ubijeno oko 60 Srba, odvedeno oko 2.500 stanovnika ovog kraja u logore, i popaljeno i sramnjeno sa zemljom oko 530 kuća i pratećih objekata, i otuđene sve radne mašine i automobili na bukvičkom platou.
Slobodan Mijatović je kao dijete 23 dana bio zatočenik logora u Gornjem Rahiću. Nekoliko puta je tada vidio komandanta logora Osmana Osmanovića, s kojim, kaže, nije imao nikakve kontakte, ali mu je poznato da ga sumnjiče za silovanja u Boću i Boderištu. Više su mu poznate muke, kroz koje je prolazio sa još 300 Srba, komšija, u logoru kojim je Osmanović komandovao.
- Vode nema, donosili smo vodu sa jednog bunara, znači iz tog bureta u ćošku je voda stajala, iz tog smo se mili, prali, i veliku nuždu tu vršili, znači nisam mogao otići u VC do momenta dok oni ne kažu. Hrana je bila nikakva, za doručak smo dobijali šolju čaja i šnitu hljeba,a za raučak isto, jedna kutlača bistre čorbe, jedan hljeb su davali na 12 ljudi. Možeš misčliti kako je to, ja sam nakon 3- 4 dana kad pođem da ustanem, morao prvo da sjednem, pa spolije da ustanem, ako na brzinu ustanem zamanta mi se - priča logoraš Slobodan Mijatović.
Humanog postupanja prema zarobljenicima nije bilo, priča Ilija Јovičić, čija su majka, brat i brat od strica, prošli kroz logor u Bosanskoj Bijeloj, a otac u zatvoru Osmana Osmanovića. Od posljedica tretmana u logoru, otac je ubrzo umro.
- Mogu samo da kažem da je zlo neviđeno prema tim ljudima. Otac pokojni odmah je poslije toga ubrzo i preminuo od posljedica neljudskog ponašanja u logoru u Rahiću, spavali su ljudi na betonima, hladno je bilo, otišli su bubrezi i prostata - priča Ilija Јovičić.
Bukvičani su među najvećim stradalnicima proteklog rata. Prema njima su, tvrde, postupali kao prema ljudima niže rase. Boli ih što za zločine protiv civilnog stanovništva u 22 logora, niko do sada nije odgovarao?
- Strašno je bilo, sa vrata ko god je ušao u logor, prvi koji je bio blizu vrata, bila je fizička tortura, batinanje, ponižavanje, ismijavanje, svi oni koje sam vidio poslije izlaska iz logora ljudi su izgibili po 10, 15 pa i 20 kilograma, štop govori o načinu ponašanja prema tim ljudima. Nisu jeli po dva dana - ističe Ilija Јovičić.
Poslijeratna priča u Brčkom da su logori bili prihvatni centri nije tačna, s negodovanjem pričaju preživjeli i njihovi potomci. Pitaju ipak, zašto Tužilaštvo Distrikta nije podiglo optužnicu za stradanje srpskih civila u Bukviku, iako svjedoka u Brčkom ima još živih, koji su u istrazi svjedočili ne samo za stradanje u hrvatsko- muslimanskim logorima, već i o masakru u Boću.