X

Za vaš uređaj je
dostupna aplikacija

latinica  ћирилица
Tvoje lice zvuči poznato
18/01/2020 |  18:24 | Izvor: sveosrpskoj.com

Ćeranić: Službe Srpske 1992. prisluškivale razgovor Sulejmanija sa Alijinim kabinetom?

Ubisto iranskog generala Kasema Sulejmanija bila je planetarna vijest, ali i povod da američki Kongres predloži Rezoluciju 466 u kojoj se otkrivaju razlozi za smrt ovog, često se tvrdilo, najsposobnijeg iranskog generala, inače vođe Kuds jedinica, vrlo prisutnih na sirijskom ratištu.
Predrag Ćeranić - Foto: RTRS
Predrag ĆeranićFoto: RTRS

Piše: Predrag Ćeranić

Ubistvo Sulejmanija izvršeno je shodno naredbi američkog predsjednika Trampa 3. januara ove godine raketnim napadom dronova ubica.

Sem Sulejmanija poginula je i čitava njegova pratnja u kojoj se nalazio i visoki funkcioner vojske Iraka, zemlje na čijoj teritoriji je napad i izveden.

Irački parlament je naložio da američke trupe napuste Irak, a Iran najavio osvetu, što se u vidu raketnih napada na američku bazu na iračko-iranskoj granici ubrzo i dogodilo.

Amerikanci su Sulejmanija lovili mjesecima, ali se on uvijek vješto izvlačio iz postavljenih zamki do tog po njega kobnog dana kada je sletio avionom iz Damaska.

Na Bliskom istoku igre bez granica.

Јasno je da Amerikanci nastoje da opravdaju svoju akciju koja je „uzburkala duhove“, ali Kongres nije mjesto gdje možete iznositi šta poželite bez ikakvih dokaza. To naročito važi za obavještajnu zajednicu, jer od mišljenja nadležne komisije Predstavničkog doma zavisi da li će biti odobrena sredstva za obavještajne operacije.

Tako, prema navodima iz američke Rezolucije, Sulejmani je pripremao terorističke napade na nekoliko američkih ambasada i drugih ciljeva u nizu zemalja, između ostalih i u Bosni i Hercegovini. Kako se tvrdi, akcije su bile planirane za 31. 12. 2020.

Sulejmanijeva smrt u javnom diskursu pokrenula je više pitanja. Na primjer, ako je postojala meta u BiH, koja je trebalo da bude napadnuta uoči Nove godine, logično je da je postojala mreža pomagača među lokalnim stanovništvom koja je akciju pripremala.

Možda je i izvršilac „lokalac“, a ne Iranac, pristigao iz Teherana. U svakom slučaju obavještajna priprema, obezbjeđenje odstupnice, jednom rječju – logistika, to je bio posao domaćih ljudi. Kojih?

Ko čini mrežu pomagača teroristima u BiH? Hoće li agencije za provođenje zakona u saradnji sa američkim obavještajnim službama dati odgovore na navedena pitanja i preduzeti odgovarajuće mjere?

Svojevremeno je pravljena tzv. mreža podrške haškim bjeguncima, a oni koji bi se na njoj našli bili uskraćeni za osnovna ljudska prava poput prava na rad, pojedinima su oduzimana i lična dokumenta na osnovu ničim i nikad potkrepljenih optužbi.

Ukratko, pune ruke posla za parlamentarne komisije za nadzor nad radom sektora bezbjednosti čija popuna je u toku, a koje bi trebalo od nadležnih institucija da traže odgovore na niz pitanja.

Hasan Hajdar Diab, novinar zagrebačkog Večernjeg lista, prije par godina intervjuisao je generala Sulejmanija koji mu je tom prilikom, između ostalog, rekao da je boravio u BiH tokom ratnih sukoba 90. godina i da je uvijek bio tamo gdje je muslimanskom narodu trebalo pomoći.

Beogradski mediji su Sulejmanija doveli u vezu sa Šefikom Džaferovićem, bošnjačkim članom Presdsjedništva BiH, u ratu načelnikom Centra službi bezbjednosti Zenica, navodeći da su se tih ratnih godina sastali u Zenici.

Da postoje osnove za iznijetu tvrdnju, što Džaferović negira, svjedoče i tonski zapisi srpske obavještajne službe, napravljeni sredinom 1992. godine, kada je visoka iranska delegacija stigla na Igman i „zaštićenom vezom“ komunicirala sa kabinetom Alije Izetbegovića.

Srpski obavještajci su presreli razgovore koji su se u prvoj fazi odvijali na engleskom a u drugoj na persijskom jeziku, i bili u toku dogovarane saradnje između Irana i Sarajeva.

S obzirom da se u Sarajevo nije moglo (tunel ispod aerodroma biće prokopan kasnije) zakazan je sastanak u Zenici. Nakon sastanka uslijedio je dolazak 20 Pasderana (pripadnika Islamske revolucionarne garde, jedinice kojom je komandovao Sulejmani) na ispomoć snagama tzv. armije BiH.

Formirane su i "Ševe", zloglasna jedinica za specijalne zadatke (u čije zločine se ubraja i likvidacija 12 zarobljenih pripadnika ЈNA u Velikom parku u Sarajevu 1992. godine).

Prema svjedočenju Munira Alibabića, u ratu načelnika Sektora državne bezbjednosti u Sarajevu, Ševe su bile pod direktnom komandom Šure, elitnog dijela radikalne elite SDA.

Vojne formacije pod komandom vjerskog vrha – i taj primjer svjedoči da su modeli iz Irana bili uzor za ratnu kliku SDA.

Dvojica pripadnika Ševa 15. juna 1994. godine bila su upućena na diverzantsko-terorističku obuku u Iran. Zatim će Iran u saradnji sa AID-om (od 1994. godine zvaničan naziv za muslimansku obavještajnu službu) formirati kamp za obuku u Pogorelici nadomak Sarajeva.

NATO, odnosno SFOR je 16. februara 1996. godine izveo desant na kamp u Pogorelici i zaplijenio veliku količinu eksploziva, satnih mehanizama, mnogo oružja ali i planove za terorističke napade na više ciljeva.

Sve se provodilo pod formom obuke. Među uhapšenima bila su i četvorica instruktora iz Irana. Iranski instruktori su protjerani, na insistiranje Američke ambasade smijenjeni ministar unutrašnjih poslova i ministar odbrane u Federaciji BiH, ali je iranski uticaj u BiH ostao.

Danas Islamska Republika Iran uticaj u BiH ostvaruje preko institucija koje je osnovala i finansijski podržava kao što su Institut Ibn Sina, Fondacija Mulla Sadra, Persijsko-bosanski koledž itd.

Na medijskom polju neprikosnovena je TV Sahar, iranska tv stanica na bošnjačkom jeziku.

Program TV Sahar se, inače, emituje iz Teherana.

Povodom ubistva Sulejmanija TV Sahar je organizovala dva specijalna izdanja emisije "Iz drugog ugla". Ubistvo generala Sulejmanija u Sarajevu je, kako za TV Sahar tvrdi politolog Zlatko Hadžidedić, „dočekana sa šokom i nevjericom“, dok je u Republici Srpskoj bila povod za podsjećanje na ratne dane i mudžahedinske jedinice koje su nad zarobljenim srpskim vojnicima sprovodili ritualno odsijecanje glava.

Povodom Sulejmanijeve smrti u Teheranu je proglašena trodnevna žalost. U Sarajevu dana žalosti nije bilo.

Smrt generala Sulejmanija je primjer da i događaj naizgled daleko od nas zna da pokaže da je Bosna i Hercegovina duboko podijeljeno društvo i da ratne rane nikako da zacijele.