Aja Sofija između Fanara i Ankare
Zvanični status muzeja koji je ovaj velikolepni hram nosio od 1934. godine bio je rezultat mudre odluke jedne od najpoštovanijih ličnosti turske istorije Mustafe Kemala Ataturka. Rukovođen namjerom da od Turske napravi savremeno, evropsko i demokratsko društvo, Ataturk je davanjem statusa muzeja Svetoj Sofiji našao kompromisno rješenje koje je donekle zadovoljavalo religiozna osjećanja svih vjernika, kako hrišćana tako i muslimana. Iako je za mnoge Erdoganova odluka o poništenju Ataturkovog ukaza bila očekivana, ipak je otvorila cijeli niz istina, kako sa kulturno-istorijskog i religioznog tako i sa političkog aspekta.
I dok su mnogi analitičari u ovoj odluci vidjeli potez kojim Erdogan konsoliduje političku situaciju u svojoj zemlji i time podiže svoju popularnost u redovima konzervativnih islamista, ipak činjenice govore da osnovni razlog leži u komplikovanoj geopolitičkoj komunikaciji između zvanične Ankare i Evropske unije, a posebno u njenim odnosima sa SAD.
Loši međudržavni odnosi između Turske i Zapada dostigli su tačku nepovrata 2016. godine koja je bila izazvana neuspjelim državnim udarom. Izgubljeno povjerenje i odsustvo iskrene namjere da se dođe do kompromisnih političkih rješenja, primorali su turskoga lidera da svoju kako unutrašnju tako i spoljnu politiku temelji isključivo na nacionalnoj imperijalističkoj ideologiji i konfrontaciji sa Zapadom. Da je sastavni dio takve ideologije bio i već odavno isplaniran scenario sa Svetom Sofijom, potvrdio je turski lider u obraćanju javnosti na dan potpisivanja ukaza rekavši da “turski narod nastavlja svojim putem i gradi veliku i jaku Tursku”.
Balans i kompromis
U svojoj bogatoj i uspješnoj političkoj karijeri Erdogan je uvijek pokazivao veliku dozu balansa i diplomatskog kompromisa. Međutim, odluka Vašingtona da 2019. godine prizna Јerusalim za glavni grad Izraela bila je kap koja je prelila čašu Erdoganovog diplomatskog trpljenja i navela ga da ovakav potez.
Ukaz o pretvaranju najveće hrišćanske sakralne tekovine u džamiju šamar je cijeloj hrišćanskoj civilizaciji. Ovaj postupak može se tumačiti kao izraz turskog nezadovoljstva prema Zapadu i demonstracija povratka osmanske imperije na međunarodnu scenu. Zbog toga odgovornost za pretvaranje centralne hrišćanske svetinje u džamiju leži većinskim dijelom ne na Turskoj, već na Evropskoj uniji i SAD, koje su kontinuiranom decenijskom antiturskom politikom doprinijele da se Erdogan iz uloge savremenog evropskog lidera preobrazi u novog lidera islamskoga svijeta.
Zapadna međunarodna javnost veoma oštro je kritikovala dešavanja u Turskoj. Solidarnost hrišćanskog Zapada na prvi mah je izgledala iskrena. Međutim, objektivnost solidarnosti zapadnih hrišćana bila je opterećena bolnom činjenicom da su mnoge evropske zemlje svoje sopstvene hramove već odavno zatvorile ili pretvorile u neke druge objekte komercijalne namjene. Oštra kritika prema turskoj administraciji imala je za cilj da u verbalni konflikt po ovom pitanju uvuče i Rusiju kao najveću pravoslavnu zemlju koja se uvijek stavljala na stranu interesa Pravoslavne crkve. Reakcija Rusije bila je apsolutno ispravna i u duhu miroljubive i odmjerene politike. Rusija se tradicionalno smatra duhovnim nasljednikom Vizantije i praktično na zvaničnom nivou pridržava se koncepcije "Moskva treći Rim" koju je nekada davno formulisao Ivan Grozni. Dovoljno je obratiti pažnju na činjenicu da su u sve tri nekada glavne prestonice ruske imperije - Novgorodu, Kijevu i Vladimiru - glavni hramovi bili nazvani upravo u čast Svete Sofije. Zbog toga je odluka turskih vlasti da velikolepni hram koji je podigao imperator Јustinijan 537. godine iz zvaničnog statusa muzeja preobrazi u džamiju bila veoma bolna za pravoslavne hrišćane u Rusiji i za cjelokupnu nacionalnu samosvijest najveće pravoslavne zemlje.
Znajući visoki stepen religioznosti ruskog društva i tradicionalno poštovanje prema konstantinopoljskoj svetoj Sofiji, zapadna međunarodna javnost priželjkivala je oštru i burnu reakciju Moskve. Eventualna kritika prema Ankari bila bi na Zapadu dočekana sa oduševljenjem i u potpunosti bi realizovala želje zapadnih partnera. Upravo atmosfera pritiska napravljena u zapadnim medijima imala je za cilj da novonastalu situaciju u vezi sa Ajom Sofijom iskoristi kao povod za novi potencijalni konflikt između Moskve i Ankare.
Očajnički vapaj
Zbog toga su najviši zvaničnici Ruske Federacije bili izuzetno oprezni u ocjeni novonastale situacije. Ključna uloga koju Turska ima na Bliskom istoku i partnerski odnos sa Rusijom u ovom region, usmjerili su najviše zvaničnike Ruske Federacije da se o ovome pitanju izjasne vrlo pažljivo i isključivo kroz prizmu diplomatskih formula. Prekrasno znajući da od Erdogana zavisi mnogo kako u Siriji tako i u Libiji, informacija o pretvaranju Svete Sofije bila je u zvaničnim krugovima okarakterisana kao "unutrašnje pitanje Turske", a nezvanično kao očajnički vapaj turskog lidera da napakosti prije svega Zapadu.
Ono što svakako još treba pomenuti radi sticanja jasnije slike, a što je nesumnjivo doprinijelo da Sveta Sofija izgubi status muzeja, je komplikovana komunikacija na relaciji Fanara i Ankare. Da su odnosi patrijarha Vartolomeja i predsjednika Erdogana već odavno narušen, opšte je poznata činjenica. No, onoga trenutka kada su turski mediji optužili patrijarha Vartolomeja da je zajedno sa islamskim propovjednikom Fetulahom Gulenom organizovao državni udar u Turskoj, postalo je jasno da Erdogan prekida svaki kontakt sa Vaseljenskom patrijaršijom sve dok se na njenom čelu bude nalazio patrijarh Vartolomej. Da su optužbe na račun patrijarha o pitanju umiješanosti u državni puč neosnovane i politički motivisane, ni kod koga ne izaziva sumnju. No, da je zvanična politika Fanara često bila pod uticajem američkih demokrata i kongresmena i da je ciljano radila protiv Ankare, sada je i više nego očigledno. Zbog toga je pretvaranje Aje Sofije u džamiju jasna poruka i svojeobrazna diplomatska packa zvaničnih turskih vlasti i samoj Vaseljenskoj patrijaršiji i patrijarhu Vartolomeju.
Na kraju treba reći da bez obzira na novu odluku turskih vlasti, za sve pravoslavne hrišćane ovaj veleljepni hram i dalje će biti hram sa posebnim duhovnim, kulturnim i istorijskim značajem. Ostaje samo žaljenje što se našao na putu geopolitičkih interesa velikih sila koje apsolutno ne mare za religiozne osjećaje i istorijsku pravdu.
(Autor teksta je starješina hrama Svetog Vasilija Ostroškog u Banjaluci i predsjednik Imperatorskog pravoslavnog palestinskog društva koje je jedan od tvoraca ideje o izgradnji srpsko-ruskog hrama i kulturnog centra u Banjaluci)