Povratak na prijeratna ognjišta - u nedostatku posla, poljoprivreda jedini izbor
Sve povratničke priče liče jedna na drugu, a opet je svaka posebna, sa različitim dilemama, problemima i nadama.
Milan Minja Komlen, znao je da bez rodne grude nema života i među privima, sa suprugom Јovankom, već 1998. godine vratio se u svoju Hodbinu.
- Na zgarište smo se vratili, po opet ispočetka. Sa suprugom sam 52 godine, zajedno sve radimo - kaže Komlen.
Izgraditi život dva puta u jednom vijeku nije lako, ali je moguće.
Bez posla, bez primanja, jedini izbor bila je poljoprivreda. Uz plastenike Komleni podižu i prvi vinograd.
- Znao sam dok god su Bošnjaci i Hrvati bez posla, nama nema posla u firmama. Podigao sam vinograd, danas imam hektar pod vinovom lozom, a prinosi su od vagon do dva vagona - ističe Komlen.
Autohtone hercegovačke sorte žilavka i blatina, na rodnoj zemlji daju dobre prinose.
Kvalitet lako nađe kupca, pa problema sa tržištem nema.
- Radi se puno, bez toga nema napretka, a najveći su mi napredak unuci, da mi budu dobri đaci, da završe škole. Srećni smo, djeca su nam ovdje, nisu otišla u inostranstvo - priča Јovanka.
Uz Milana i Јovanku su dva sina i njihove porodice. Stariji unuci završili fakultete i škole, a mlađi su im, kažu, radost svakog dana.
- Idem u školu, treniram tekvando, imam drugarice i lijepo mi je u Mostaru - kaže jedanaestogodišnja Mihaela.
U Hodbini, za one koji hoće da rade, tvdri Milan, može živjeti dobro. Ipak, prosotra za napredak je mnogo. Infrastruktura u selu, mjesto za okupljanje omladine, samo su neke od stvari kojima se nadaju.
Izbore vide kao šansu da se njihovi zahtjevi čuju u Vijeću Grada Mostara.
Aleksa Šantić je napisao, a ovdašnji Srbi na svojoj koži, neki i dva puta u jednom vijeku, iskusili, da bez ostanka nema ni opstanka. Zato ostaju u Mostaru, gdje su svoji na svome.