Đurić: U optužnicu Mahmuljinu uvrstiti zločin nad prnjavorskim borcima
- Prvostepena presuda od 10 godina zatvora praktično je nagrada za Mahmuljina i kazna bi u nastavku sudskog procesa morala biti znatno povećana jer svakim danom na površinu izlaze novi dokazi o zločinima - rekao je Srni Đurić.
Đurić smatra da bi optužnicu trebalo dopuniti dokazima o zločinu nad pripadnicima prnjavorske brigade u maju 1995. godine, kada niko od 56 nestalih boraca nije pronađen živ, a koji je izostavljen u ovom sudskom procesu.
Zajedno sa ovim, i žrtvama druge ofanzive, koja je bila 21. jula, kaže Đurić, ukupno je nestalo 113 boraca prnjavorske brigade Vojske Republike Srpske, i to je kao jedan od najgroznijih zločina počinjenih na prostoru bivše Јugoslavije dovoljno da Tužilaštvo uvrsti ovaj masakr u sudski proces, a da Mahmuljin dobije najstrožu ili dodatnu višegodišnju kaznu.
Đurić, koji je po zanimanju novinar, podsjeća da je komandant odreda "El mudžahid" Abu Meali poslao snimak na islamistički portal u San Dijegu hvaleći se da su "pred vratima Moskve" i da su pobili 56 Srba iz Prnjavora. On navodi da se na tom snimku vidi kako su prnjavorskim borcima odsječene glave, kao i vezani živi ljudi, od kojih niko nije preživio.
Potpredsjednik Udruženja ratnih zarobljenika "Vijenac-Vozuća i ostalih" sa sjedištem u Doboju naglasio je da je kazna od 10 godina za učinjena zlodjela nedopustiva i neodrživa, a tvrdnja Mahmuljina da nije znao za postupke odreda "El mudžahid" predstavlja ruganje istini i žrtvama.
- Njihovo geslo u prvoj ofanzivi od 27. maja 1995. godine bilo je da niko ne smije ostati živ, što nije zabilježeno u istoriji ratovanja, a bilo je ranjenih, vojnika koji su se predali. Preko toga se olako prešlo, niko nije reagovao, ali su zanemarili jedno, a to je da su sami snimali počinjene zločine i time se hvalili - rekao je Đurić.
Đurić kaže da je ova presuda, takođe, dokaz da pravda i istina ne stanuju pod krovom pravosuđa BiH.
Kao primjer najsvirepijeg zločina Đurić navodi slučaj u Livadama, gdje su trojica Prnjavorčana u centru sela naočigled lokalnog stanovništva ubijena ritualnim odsjecanjem glava.
Prethodno su 16 Prnjavorčana u lancima, okovanih nogu i ruku, proveli kroz selo Hajdarovići do mudžahedinskog logora u Gostoviću, dijelu opštine Zavidovići, gdje tada uopšte nije bilo ratnih dejstava jer su Srbi protjerani 1992. godine, a logor oformljen tri godine kasnije.
Da su vršena ritualna ubistva svjedoči i izvještaj patologa Sabihe Brkić – Silajdžić, koja je u junu 2006. godine izvršila ekshumaciju i obdukciju sedam tijela Srba pronađenih u rejonu Kamenice, nadomak logora Gostović, i ustanovila da je šest bez glave, da su bili vezani kanapom, kao i da je bilo tijela sa odsječenim šakama i stopalima.
- O ovom metodu mučenja saznao sam u intervju sa logorašem Vinkom Aksentićem iz Prnjavora, koji je posvjedočio da je jedna od vrsta mučenja bilo vezivanje crijeva napunjenog vazduhom oko zglobova šaka i nogu, pri čemu mudžahedin s druge strane dodaje gas na traktoru, a crijevo se steže, što izaziva nesnosne bolove od kojih ljudi padaju u nesvjest - priča Đurić.
On podsjeća da i stručnjak za borbu protiv terorizma i islamskog radikalizma DŽevad Galijašević ima podatke da su na Ozrenu i Vozući tokom 1995. godine počinjena najmanje 192 ritualna ubistva koja su podrazumijevala i odsjecanje ljudskih glava, što se poklapa sa njegovim istraživanjem.
- Treba imati na umu da je riječ o poslednjoj godini rata, i da je taj broj veći od 200 ritualnih ubistava, s obzirom na to da krvavi pohod odreda "El mudžahid" traje još od maja 1993. godine kada je ta jedinica i zvanično u sastavu Trećeg zeničkog korpusa i pod komandom Sakiba Mahmuljina. On je samo za ta ritualna smaknuća zaslužio najmanje deset doživotnih, a ne samo deset godina robije - kategoričan je Đurić.
Đurić naglašava da su ključna pitanje na kojem srpska strana mora insistitati - gdje su ljudi kojima su odsječene glave, ali i ko je odgovoran za izmještanje masovnih grobnica o čemu je prikupio brojna saznanja tokom istraživanja i pisanja o tim zločinima.
- Operativni tim Republike Srpske za traženje nestalih je utvrdio da je krajem 1995. godine otkriveno 11 grobnica na bivšem ozrensko- vozućkom ratištu sa 137 tijela ubijenih, masakriranih Srba od pripadnika Trećeg, Mahmuljinovog, zeničkog korpusa i odreda "El mudžahid". Dvije godine kasnije ta tijela su izmještena, nema ih - rekao je Đurić.
On kaže da i sami muslimani, Bošnjaci kažu da to nije mogao učiniti pojedinac, nego je to organizovano uradila vlast FBiH, jer je trebalo obezbijediti mehanizaciju, policiju i drugu logistiku, a u to vrijeme se tamo pitao Šefik DŽaferović, koji je bio šef policije Zeničko-dobojskog kantona.
Đurić ističe da su premještanjem masovnih grobnica ti ljudi "dva puta ubijeni", počinjen zločin nad zločinom, kao i da zna da se radi u kontinuitetu jer je o tome pisao u maju 2006. godine kada je bio na terenu sa Goranom Krčmarom i Vladom Petrovićem iz Operativnog tima za traženje nestalih kada su pronašli jednu grobnicu koja je promakla bošnjačkoj strani.
- To je 12. grobnica o kojoj je odmah obaviješteno Tužilaštvo BiH, međutim oni su sjedili skrštenih ruku umjesto da su izdali naredbu da se mjesto obezbijedi. Tako je bilo sve dok muslimani u vrećama nisu odnijeli kosti tih srpskih mučenika. I te 2006. godine opet pojedinac nije mogao da premjesti kosti već vlast - kaže Đurić.
U svjedočenju za Srnu o saznanjima o počinjenim zločinima na ozrensko-vozućkom ratištu Đurić je podsjetio i na skrivanje ratnih zarobljenika, kroz šta je i sam prošao.
On je, naime, kao učesnik rata u zarobljeništvo dospio po padu Vozuće 12. septembra 1995. godine, potom je skrivan u devet kazamata na području Tuzlanske regije, da bi na slobodu izašao 24. marta 1996. godine, kada je odavno rat bio završen, a Dejtonski sporazum potpisan.
Razmijenjen je u Sarajevu, gdje ga je nakon otkrivanja od strane međunarodnih snaga posredstvom tadašnjeg visokog predstavnika za BiH Karl Bilta, njegov zamjenik Mihajel Štajner na Palama predao predsjedniku Narodne skupštine Republike Srpske Momčilu Krajišniku. Vijest da je oslobođen srpski novinar Ninko Đurić za fotografa AP Hidajeta Delića objavili su Bi-Bi-Si, Si-En-En, AP, Rojters, Srna i drugi strani i domaći mediji.
- U zarobljeništvu sam proveo ukupno sedam mjeseci, a 139 dana u samicama pod takozvanim posebnim tretmanom. U bivšoj kasarni "Husinjska buna" u Tuzli čak su me u samicama krili među muslimanima pritvorenicima. Željeli su da me slome, otvoreno dajući do znanja da imaju namjeru da od mene isfabrikuju, naravno lažnog `svjedoka za Haški tibunal`. Srećom, nisu uspjeli - prisjeća se Đurić.
Јoš 1997. godine Đurić je u ime Udruženja, čiji je potpredsjednik, uputio je pismo prvom glavnom tužiocu Haškog tribunala Luiz Arbur sa dokazima o zločinima na ovom ratištu, potkrijepljenim video-zapisima srpske strane, ali i muslimanskih jedinica.
Ona je, nakon što su istražioci Tribunala rekli da je to nešto najstrašnije i najmorbidnije što su vidjeli, odlazeći sa funkcije kao prioritet taj slučaj ostavila Karli del Ponte, a rezultat je presuda glavnokomandujućem muslimanske vojske Rasimu Deliću od tri godine.
- I tu kaznu smo smatrali mizernom, ali je, ipak, presuđeno njihovom komandantu, a Haški tribunal je naložio pravosuđu BiH da nastavi sa rasvjetljavanjem ostalih zločina. Do sada su i pravosuđe i Tužilaštvo BiH bili pod uticajem muslimanske strane i zato je sada razumljiv pristisak na Bakira Izetbegovića. Sve je veća panika njegovih saradnika jer je kucnuo čas da se muslimanska strana nakon četvrt vijeka od završetka rata suoči sa najstrašnijim zločinima koji su počinjeni na području bivše Јugoslavije - kaže Đurić.
On napominje da je završna operacija na ozrensko-vozućkom ratištu nosila naziv "Naš put je džihad" i "Polumjesec nad Bosnom" što sve samo po sebi dovoljno govori, ali i da poklič "Alah uegber!" danas odjekuje i u Parizu, Londonu i drugim svjetskim i evropskim prijestonicama, čime bi ozbiljno trebalo da se pozabavi i međunarodna zajednica.
- Nažalost, nema pomirenja na ovim prostorima sve dok se ne sazna istina o stradanju srpskog naroda i pravdi ne privedu počinioci tih zločina - poručio je Đurić.