RATKOVIĆI I MILjEVAČKI PLATO- SЈEĆANjE NA ŽRTVE

Parastos kod spomenika nastradalim, koji su u centru sela podigli preživjeli mještani, služio je jerej fakovićki Mile Јovanović, a cvijeće su položile delegacije opštinske Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila, Skupštine opštine Srebrenica i srebreničke Boračke organizacije, koja je organizovala ovo obilježavanje. Pedesetak bivših mještana ovog udaljenog srebreničkog sela okupilo se kako bi odalo poštu svojim srodnicima i komšijama i prislužili svijeće za pokoj duša stradalih. U ranu zoru 21. juna 1992. godine jake muslimanske snage napale su sa više strana Ratkoviće i ubijale nezaštićene civile, pljačkajući i paleći sve što su zatekli u selu, koje bilo rijetko naseljeno staračkim domaćinstvima. Svirepo su ubijali žene, starce, slijepe i gluvonijeme, a potom su ih spaljivali u njihovim kućama. Milena Stanojević je pobjegla u obližnji šumarak i potok i zahvaljujući sumraku i magli sačuvala je život, kao i ostali preživjeli. Na a kućnom pragu poginuo je njen muž Stanoje, a dok joj je otac Obren Bogićević zaklan pred kućom. "Oko pola pet ujutru počela je pucnjava, urlikanje i lupanje nekim metalnim predmetima sa svih strana oko sela. Pobjegla sam u šumarak odakle sam čula uzvike `Alah uegber` i `Hvataj ih žive, pa kolji`. Mnogo vojske je upalo u selo sa svih strana, pucali su pljačkali i palili sve što su stigli. Neke su zatekli žive u kućama i ubili su ih. Nikoga nisu ostavili", prisjeća se Milena Stanojević. Ona i danas živi u alternativnom centru, jer joj kuća u Ratkovićima nije obnovljena. Јedan broj stanovnika je zahvaljujući jutarnjoj magli i dobrom poznavanju terena uspio da se sakrije i spasi od sigurne smrti gledajući iz raznih skrovišta kako muslimanski vojnici ubijaju njihove komšije, pljačkaju i pale njihovu imovinu, o čemu su spremni svjedočiti. Za ovaj, kao i za sve ostale zločine počinjene nad Srbima u srednjem Podrinju, još niko nije zvanično optužen, pa niko od očevidaca nije imao priliku ni da svjedoči. Broj koji su preživjeli ovaj masakr se smanjuje, jer ljudi umiru i pitanje je da li će neko dočekati da Tužilaštvo i Sud BiH procesuiraju nekog od počinilaca zločina u Ratkovićima da bi ispričali kako su ubijani Srbi u ovom selu i ko je to učinio. Mještani ne vjeruju u pravosudne organe BiH i ističu da počinioce zločina jedino može stići Božija pravda, jer za 19 godina nije podignuta nijedna optužnica za zločine nad srpskim narodom u ovom kraju. Ratkovići su prije 19 godina potpuno spaljeni i uništeni i u njih je tek prošle zime dovedena struja. Od oko 60 kuća i 200 stanovnika ovo selo sada broji svega tri kuće sa sedam stanovnika. Proljetos su obnovljene tri kuće sredstvima Vlade RS i u njih su se vratile dvije porodice, ali je selo i dalje bez puta. O nekadašnjem postojanju sela svjedoči još poneka kućna zidina koja nije potpuno zarasla u šiblje i ostrugu, kao i spomenik podignut nastradalim mještanima u nekadašnjem centru sela. ODRŽAN PARASTOS ZA POSTRADALE SRBE NA MILjEVAČKOM PLATOU U crkvi Svetog Marka u Beogradu je služen parastos za Srbe postradale na Miljevačkom platou 1992. godine. Porodice nestalih i stradalih su poslije parastosa u Tašmajdanskom parku prislužile su svijeće i položile vijence i cvijeće na spomen-ploču Srbima stradalim u napadu hrvatske armije na pripadnike srpske teritorijalne odbrane na Miljevačkom platou 21. juna 1992. godine. Prema ranije objavljenim podacima Dokumentaciono-informacionog centra "Veritas", napad na srpske snage odigrao se u prisustvu jedinica UNPROFOR-a, a većina ubijenih je masakrirana poslije predaje. Prema navodima "Veritasa", zločin na Miljevačkom platou snimljen je kamerom, a video-kaseta se iznajmljivala po video klubovima širom Evrope. Zločin se dogodio 21. juna 1992. kada su hrvatske snage mučki napale ružičastu zonu pod zaštitom UN i zarobile 40 teritorijalaca. To je bio prvi napad hrvatskih oružanih snaga na teritoriju RSK. Pred očima pripadnika UNPROFOR-a, masakrirana su 23 zarobljenika. Zločin na Miljevačkom platou zabilježen je na video kaseti koju su snimali sami počinoci. Uprkos obilju validnih dokaza dostavljenim svim relevantnim međunarodnim i hrvatskim organizacijama i institucijama za zločin na Miljevačkom platou još niko nije optužen. Prema svjedočenju preživjelih, neki zarobljenici su "vješani o vojnički pojas, neki preklani, a neki likvidirani metkom u potiljak." Hrvatski vojnici su potom srpske žrtve bacili u krašku jamu duboku oko 10 metara izvan sela Drinovci, a kasnije su je napunili smećem. Hrvatski vojnici su srpskim zarobljenicima, pod prijetnjom smrću, naredili da ih bacaju u krašku jamu u predjelu Ljut, nedaleko od zaseoka Bačić, koju su kasnije napunili smećem. Dva mjeseca poslije borbi, u avgustu 1992., UNPROFOR je nadgledao ekshumaciju tijela srpskih teritorijalaca, koja su bila u visokom stepenu raspadanja, a pojedini dijelovi tijela su nedostajali. Identifikacija je potrajala dva mjeseca, ali i pored najsavršenijih metoda, 12 tijela do danas nije identifikovano. Nakon tortura u zatvorima "Kuline" u Šibeniku, "Lora" u Splitu i "Kerestinac" u Zagrebu, 17 preživjelih zarobljenika je razmijenjeno u Nemetinu 14. avgusta 1992.