Katanec za Radio Srpske: I u Napoliju je bila "Božja ruka"
Blistave partije, istinski profesionalizam, prefinjenost na terenu i izvan njega... Sve je to krasilo Srećka Kataneca. Doduše, danas to pripada prošlosti, ali Srećko Katanec će zauvijek trajati, jer je još kao fudbaler stekao ime za sva vremena.
U razgovoru za Radio Republike Srpske, Katanac se dotakao mnogih tema u kojima je prevladavao, naravno fudbal.
- Počeo sam u klubu Ljubljana kao sedmogodišnjak. Vrijeme je prolazilo i kada smo imali 18 godina, naš omladinski tim gledao je Vukašin Višnjevac i pozvao je nas šest u Olimpiju. Takva je bila sudbina, samo sam ja od nas šestorice ostao tamo. Višnjevac mi je u principu prvi dao priliku da zaigram tamo. I njemu sam dužan, vjerovatno, puno toga. Olimpija je meni bila odskočna daska. U Dinamo sam proveo kratko vrijeme, pošto sam 1984. godine bio u vojsci. Poslije 15 mjeseci služenja vojnog roka odmah sam došao u Zagreb kao novi igrač, ali iz vojske. U principu, u Dinamu sam odigrao prvu utakmicu kako sam izašao iz kasarne, Ćiro Blažević me stavio na poziciju centarfora. To nije anegdota, to se stvarno dogodilo. Prije toga, igrao sam za reprezentaciju. Znate svi da sam igrao zadnjeg veznog igrača, ponekad možda i prednjeg, ali Ćiro me u toj prvoj utakmici stavio na centarfora, tako da sam poslije 10 mjeseci odlučio da promijenim sredinu jer nisam se baš osjećao najbolje. I onda, srećom, odem u Partizan. Tamo sam radio sa super ljudima, super trenerima: Antić i Bjeković bili su prve godine. Radili smo veoma dobro, tu sam napredovao. Reprezentacija mi je dala mnogo. Svi ti treneri od pionira, kadeta, omladinaca i dalje, svi ti nešto ostave. Ali i reprezentacija. U to vrijeme iz Јugoslavije je bilo teško izaći kao fudbaler, jer tada je bila granica do 28 godina za odlazak u inostranstvo. Tako da su selektori Ivan Toplak i Ivica Osim veoma zaslužni da sam kasnije postigao to što jesam. Vjerovali su u mene, davali su mi podršku i kada sam nekada za reprezentaciju odigrao ispod očekivanja. To je važno za sportistu, ta podrška, jer tada daješ sve od sebe. Tako da sam ja zbog reprezentacije dobio šansu da odem u Štutgart. Ljudi iz Štutgarta gledali su me u prijateljskoj utakmici u Bremenu, Njemačka – Јugoslavija, i onda su me doveli. Mogu da kažem sve najbolje i o Ljubljani kada sam bio, o Dinamu i Ćiri Blaževiću, i o Beogradu i Partizanu , takođe - priča Katanec.
Katanec je bio igrač sredine terena, ali je u državnom timu znao često da trese protivničke mreže. Protiv Engleza u Beogradu, protiv Škotske u Zagrebu, za plasman na Mundijal u Italiji, pamti se i gol Austrijancima na stadionu Crvene zvezde.
- U omladincima kada sam bio znao sam otići naprijed pa skočiti, postići gol. Mislim da toga ima sve manje. Već u omladincima trener Vladan Mladenović je to tražio od mene jer sam bio atipičan igrač. U ono vrijeme nije bilo jako puno velikih, pogotovo veznih igrača. Tako da pridodati se, otići tamo i skočiti, praviti nemir, to je meni bilo kao dobar dan. I onda u Olimpiji poslije svakog treninga vježbao: na sredini terena prihvatim loptu, primi, okreni, odigraj na stranu, odšprintaj unutra i skoči. Tako se stvaraju navike i mogu reći, da ne zvuči prepotentno, sa te strane nisam zadovoljan. Mogao sam ja nadavati se i više golova, ali da ne budem neskroman. I ovako je dobro, kada gledam statistiku nekih drugih igrača najboljih na svijetu, zabijali su puno manje golova. Mene je uvijek vukla lopta. Cilj fudbala je da se postigne gol i to je bilo to - naglašava Katanec.
Igrao je i finale Kupa UEFA sa Štutgartom, gdje je poražen od Napolija i Dijega Maradone.
- Pošteno da vam kažem, ja više pamtim ono što nismo osvojili nego ono što smo osvojili. To je istina, takav sam ja. Pogotovo pamtiš utakmice gdje protivnik nije bio bolji, kao što je, recimo finale Kupa evropskih šampiona protiv Barselone na Vembliju, gdje smo dva puta bili sami pred golmanom, dva puta "očešali" stativu kod 0-0, onda izgubiš u 113.minutu iz slobodnog udarca koji to nije. U principu, trebalo je da bude kontra, ali dobro, ostavimo to sada. Na toj utakmici, Manćini je dobio šest utakmica kazne, svi smo bili "poludili", sledeće godine nije mogao da igra kupove. I protiv Napolija je slično bilo. Maradona je tada zaista bio "fudbalski bog". Ne žalim se ja, ali to pamtim. Maradona je isto štopovao loptu rukom, a poslije toga imali su penal. To mi je baš neki prijatelj poslao prije par dana, O Maradoni je poslije njegove smrti bilo puno toga, prikazivana je ona "božija ruka", a ja sam njemu napisao: "E, pa bila je i u Napoliju božija ruka!" Tada je prolazilo sve, danas vjerovatno sa VAR-om ne bi. Da, postoji žal, mogao sam da osvojim sva tri pehara. Međutim, na početku karijere nisam ni sanjao da ću doći do svih tih uspjeha. Kad sam imao 18 godina slomio sam desni zglob, tako da od tada taj zglob nije bio onakav kakav je trebao da bude. Isto tako, odigrao sam SP u Italiji sa puknutim meniskusom, koljeno bilo natečeno, jer sam u finalu Kupa pobjednika kupova u Geteborgu, uklizao i izvrnuo koljeno. Bila je to posljednja utakmica pred Mundijal u Italiji,. Nisam ni išao na pregled, kažem sebi-odigraću. Mnogo sam utakmica odigrao „bez ijedne noge“. Osjećao sam zahvalnost ljudima koji su meni dali podršku. Јa sam i u Beogradu, kada smo poraženi od Engleza, igrao skoro sa gipsom na nozi, zglob nisam mogao da pomjerim. Ali igrao sam za te momke,za tu grupu. Bili smo prijatelji i nije bio problem igrati i povrijeđen.
Bio je selektor Slovenije, Makedonije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Iraka, Vodio je Goricu i Olimpijakos.
- Teže je biti trener, normalno. Raditi kao trener ne može se porediti sa igračkim danima, pogotovo što se generacije mijenjaju. Karijeru sam završio 1994.godine i skoro 30 godina je prošlo kada sam zadnji put šutnuo loptu. Tu nema poređenja, pogotovo ako radim tu gdje sam sada, u Aziji. Drugi je mentalitet, druga su shvatanja, vaspitanje je totalno drugačiji. Ne piše se puno i ne diskutuje, pogotovo u zadnjem periodu, za vrijeme korone. I fudbal je sada drugačiji nego što je bio. Ako gledamo Evropsko prvenstvo- imaš čak šest promjena igrača. Za mene je to neki novi period fudbala, to nije više isto kao što je bilo. Normalno, imaš odgovornost. Svi traže rezultate svuda. Posebno mi to govori moje iskustvo u Ujedinjenim Emiratima i ovdje u Iraku. Ne pitaju ništa, ne pitaju kakve imamo uslove, ništa ne pitaju - samo mora se da pobijedi. Dovedu te i moraš da pobjeđuješ. Ako ne, hvala lijepo i ćao. I generacije igrača se mijenjaju, drugačije su. U naše vrijeme nije bilo kompjutera, mobilnih telefona, ništa. Mislim da ove nove generacije malo manje poštuju trenere i sve ostalo. Ali to je tako ne samo kod fudbalera.
Dok je igrao za Partizan, okršaji sa Crvenom zvezdom bili su nešto posebno.
- Kako da ne. Zna se šta je derbi. I u Beogradu i širom Srbije živi se za derbi. To su super uspomene za igrače, šansa za napredovanje, da odeš stepen dalje. Јa sam otišao u Njemačku i u Italiju, ostanu ti te stvari, to iskustvo, znaš kako to funkcioniše, jer i u Đenovi je slično ludilo Đenova – Sampdorija. Četrnaest dan prije i četrnaest dana kasnije, samo se o tome govori. Tako da su mi ti derbiji dali iskustva za dalje.
Otac je dva sina, i zanimljivo je čuti, da li njih interesuje fudbal.
- Interesuje ih fudbal, da, ali da se bave – ne! Kad su bili mali vodio sam ih u jedan klub, ali nisu bili za to. Ispisao sam ih odmah, pošto se vidjelo da tu nema interesa. Rođeni su za nešto drugo. Јedan ima 29, drugi 27 godina, već sam djed! Mogu reći sve najbolje o mojim sinovima, super su, odgojeni su kako treba, to mi je najvažnije - poručio je Katanec u intervju za Radio Republike Srpske.