Gotovo 1.000 žrtava sa spiska nestalih iz Srebrenice nije pronađeno
Forenzička analiza pokazala je da, teoretski uzevši, najveći broj individua koje su mogle da se nalaze u primarnim grobnicama ne prelazi 3.715, navodi se u izvještaju Nezavisne međunarodne komisije za Srebrenicu.
Prema forenzičkoj analizi, najmanji procijenjeni broj onih koji nisu stradali u sklopu masovnih pogubljenja, nego tokom borbi između tzv. Armije RBiH i VRS iznosi 3.218 individua, s tim da je taj broj možda i veći, o čemu je pisano u kriminalističkoj analizi.
Sve ovo otvara mnoga pitanja u vezi sa brojem ljudi ubijenih u sklopu masovnih strijeljanja, brojem poginulih u borbama i brojem umrlih u drugim kontekstima u ljeto 1995. godine i prije tog vremena, navodi se u izvještaju Komisije.
Ovo potvrđuje da je, prema forenzičkim istraživanjima i nalazima, značajan broj ekshumiranih iz grobnica stradao van konteksta masovnih strijeljanja, ističe se u izvještaju koji je od ove sedmice dostupan javnosti na sajtu Komisije i Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica.
Komisija u izvještaju podsjeća da je Haški tribunal tokom svih godina postojanja procesuirao pretežno Srbe koji su optuženi da su počinili ratne zločine u BiH, uključujući optužnice za genocid zasnovane od samog početka na prihvaćenom broju od skoro 8.000 ubijenih u sklopu masovnih strijeljanja.
U izvještaju Komisije se podsjeća da su generalni zaključci Haškog tribunala detaljno objasnili glavne izvore korištene za sastavljanje spiska od 7.692 nestale osobe u vezi sa događajima u Srebrenici, kao i metodologiju koja se koristila kako bi se izračunao broj žrtava u vezi sa Srebrenicom, te odnos između broja preminulih pojedinaca u i broja stanovnika koji su prije rata živjeli u Srebrenici.
Kada se radi o demografskoj strukturi stradalih u vezi sa padom Srebrenice, gotovo svi su bili muslimani i muškarci, pretežno mladi muškarci, ali je, upozorava Komisija, nejasno koliki udio u broju žrtava su činili pripadnici vojske, te koliko su vojne žrtve doprinijele ukupnom broju stradalih žrtava.
Ukupni broj podudaranja između listi tzv. Armije RBiH i Tužilaštva Haškog tribunala iznosi 5.371, navodi se u izvještaju Nezavisne komisije.
Međunarodna komisija za nestala lica je putem DNK analize identifikovala 3.438 osoba iz evidencije tzv. Armije RBiH koje se nalaze i na listi Tužilaštva Haškog tribunala.
Pažnju treba posvetiti i tome da li su pripadnici aktivnog, zajedno sa pripadnicima rezervnog sastava snaga 28. divizije tzv. Armije RBiH, koje su u julu 1995. godine pokušale da dođu iz Srebrenice do Tuzle, bili uključeni u
vojnu akciju ili su oni bili "muškarci /koji su/ pokušali da pobjegnu iz područja hodajući kroz šumu", kao što se navodi u mnogim haškim izvještajima.
Iako određeni dokumenti ukazuju na to da su neki pojedinci bili "na zadatku", bez obzira na prirodu angažmana vojnog osoblja tzv. Armije RBiH u Srebrenici /službeno ili neslužbeno/ i kvalitet njihove vojne obuke i posjedovanje standardne opreme /naoružanje, obuća i uniforme/, ostaje osnovno pitanje: kako su oni umrli, a posebno - da li su svi ubijeni u sklopu masovnih strijeljanja kao što je to opšteprihvaćeno?
U rezimeima izvještaja Haškog tribunala, počevši od 2009. godine, smrt svih osoba identifikovanih putem DNK analiza u "masovnim i drugim grobnicama u vezi sa Srebrenicom" pripisana je masovnim pogubljenjima u Kravici i drugim mjestima, Orahovcu, na brani "Petkovac", u Kozluku i na Branjevu/Pilici, i to ukupno 6.849 identifikovanih žrtava do 2013. godine.
Ovaj broj uključuje i takozvane jedinstvene DNK profile u vezi sa Srebrenicom, ali koji nemaju podudaranja sa licima na listama nestalih.
Komisija je analizirala sve ove veze i utvrdila da je ukupan broj slučajeva koji imaju DNK poveznice sa pojedincima pronađenim na dvije ili više lokacija 871.
Od ovih 871, jedna DNK veza između mjesta pogubljenja /mrlje od krvi na unutrašnjem zidu skladišta u Kravici/ i sekundarne masovne grobnice /slučaj ostataka pronađenih na Zelenom Јadru dva/ ukazuje na to da je ta osoba pogubljena.
U samo 386 slučajeva bilo je indikacija da postoje direktne veze između primarnih i sekundarnih grobnica, dok je većina DNK veza isključivo ukazivala na konekcije između različitih sekundarnih grobnica.
Ovi rezultati, zasnovani na genetskoj identifikaciji, nisu dovoljni za pružanje pouzdanih forenzičkih dokaza o broju pogubljenih osoba.